Sudovi u BiH najčešće izriču uslovne osude! Od svih izrečenih sankcija u periodu od 2003. do 2012. godine, u Federaciji BiH uslovna osuda zauzima ubjedljivo najveći procenat - čak 75% (26.137 slučajeva).
U Republici Srpskoj je procenat nešto manji (60%), ali je i statistički uzorak bio nepouzdaniji. Ovo su rezultati nedavno obavljenog istraživanja, publikovanog u brošuri "Stanje i kretanje kriminaliteta u BiH za punoljetne osobe u periodu od 2003. do 2012. godine", koje je obavila grupa profesora sa više pravnih fakulteta iz oba entiteta.
Da apsurd bude veći, i u Sudu BiH, koji bi trebalo da se bavi najtežim oblicima kriminala, u 2011. godini je, od svih osuđujućih presuda, bilo 66% uslovnih osuda, (23% zatvorskih kazni i 11% novčanih kazni). Ako se ovakvoj statistici doda podatak da od svih izrečenih zatvorskih kazni u BiH najveći procenat otpada na zatvor do šest mjeseci i da je broj izrečenih novčanih kazni u opadanju, onda kreatori politike u ovoj zemlji treba ozbiljno da se zapitaju kakvim se to kriminalom bave naši pravosudni sistemi i kakve su nam politike i strategije krivičnog progona.
Nekoliko pitanja zahtijeva odgovor. Zašto se kriminalom na koji se reaguje samo prijetnjom zatvorskom kaznom treba baviti sudski sistem u skupom i dugotrajnom postupku? Da li bi isti ciljevi mogli biti postignuti ako bi se makar jedan broj tih krivičnih djela mogao okončati u nekim jednostavnijim procedurama i pred nekim drugim državnim organima? Zašto šumske krađe, na koje otpada veliki broj krivičnih prijava, treba da budu procesuirane pred sudom? Sudski postupak je suviše skup da bi se bavio bagatelnim kriminalom i simboličnim kaznama.
Ako sudijama kažete da je kaznena politika blaga, odgovoriće, bez izuzetka, da pred njih dolaze bagatelni slučajevi i učinioci prema kojima se mahom primjenjuju zakonske odredbe o ublažavanju kazne (sirotinja, nezaposleni i bolesni). Protiv tog argumenta se teško boriti. Ako se pogleda struktura procesuiranih krivičnih djela sa opisima radnji izvršenja, onda se zaista može zaključiti da se tužilaštva uglavnom bave bagatelnim krivičnim djelima i kriminalom na koji nije moguće reagovati težim krivičnim sankcijama. U čemu je onda problem?
Jedan od glavnih problema je nesposobnost tužilačkog sistema da napusti tradicionalni model rada po krivičnim prijavama koje dolaze od policije i koje su vezane za sitni svakodnevni kriminal. Umjesto da prave procjenu gdje su žarišta najozbiljnijeg kriminala i da na osnovu toga donose planove reagovanja i svog rada, tužilaštva se bave krivičnim prijavama i od toga prave zbunjujuću statistiku o broju riješenih predmeta. U stručnom žargonu bi se takvi interni dokumenti tužilaštava nazivali politike krivičnog progona i strategije procesuiranja. Takvih internih dokumenata u tužilaštvima nema. Umjesto da glavni tužioci prave procjene, donose planove procesuiranja i otvaraju istrage, to najčešće čine vladajuće politike i njima podređena policija. Tako se događa da najozbiljniji slučajevi nose hipoteku političkog progona, što dodatno kompromituje i tužilački i sudski sistem.
Tužioci ne treba da budu pod pritiskom normiranja i statistika, nego motivisani da procesuiraju najteže oblike kriminala
Tradicionalni model rada tužilaštava mora se napustiti, a orijentacione norme ukinuti. Tužioci ne treba da budu pod pritiskom normiranja i statistika, nego motivisani da procesuiraju najteže oblike kriminala. Prioritetan posao mora biti kriminal koji ugrožava osnovne vrijednosti društva, a ne svakodnevni kriminal i orijentaciona norma. Samo će se na taj način rad tužilaštava moći razumjeti i verifikovati pred parlamentima i pred građanima koji ga plaćaju i u čijem interesu treba da radi.
Za bavljenje sitnim kriminalom i bagatelnim krivičnim djelima treba tražiti nova zakonska rješenja. Jedno od njih bi moglo biti uvođenje modela alternativnog krivičnog gonjenja, odnosno vansudskog rješavanja krivičnih slučajeva koje poznaju uporedni pravni sistemi i koji daju dobre rezultate u nekim zemljama (Slovenija). Sistem koji je zatrpan velikim brojem neriješenih predmeta treba što prije osloboditi pritiska svakodnevnog kriminala i stvoriti uslove za bavljenje ozbiljnijim i najtežim oblicima kriminala.
Nažalost, naša ministarstva pravde poodavno se ne bave pravosudnim statistikama i analizama. A bez dobrih statistika i analiza nema dobrih pravosudnih politika i dobrih zakonodavnih inicijativa. Pokušaj da se samo izmjenama krivičnog procesnog zakonodavstva pravosudni sistem učini efikasnijim očigledno nije dao očekivane rezultate.
(Autor je sudija Suda BiH)