Nedavno sam sa društvom bio u jednom srednjobosanskom selu, dosta daleko od glavnog puta. Iznenadio sam se kako su kuće uređene, dotjerane, okrečene, bilo je vidljivo da tu ne žive mnogo siromašni ljudi. Kako žive, kako se snalaze nismo o tome raspredali, a po sofri se vidjelo da se domaćin trudio, nije žalio da nas dobro ugosti.
Pejzaž je bio zanosan, pun zelenila, na jednu se stranu pružao voćnjak, na drugu šuma, a mi smo pod orahom proslavljali dobitak jednog od nas. Zamamno je bilo u toj hladovini baciti pogled na okoliš, na pitoreskne kuće, na džamiju koja se izdiže usred sela.
Iz nekog razloga ušao sam u domaćinovu kuću, pa sam malo bacio pogled po sobi i kuhinji. I po izgledu tih prostorija bilo je jasno da nismo u sirotinjskom domaćinstvu. A moje oko, profesionalno pomjereno, nije uočilo nijednu knjigu. Nisam se iznenadio, jer znam da u ogromnom broju naših stanova ne stanuje knjiga, to je predmet koji je teško naći u našim porodičnim gnijezdima. Ne samo na selu, gradovi su puni ljudskih spavaonica u kojima ne obitava knjiga. Još je moguće da je neki muž kupio na kredit jedan metar knjiga, koje spavaju na vitrini, a da ih niko nije otvorio.
To je poznata činjenica da naš narod ima možda samo verbalni rešpekt prema knjizi, a faktički ona mu ništa ne predstavlja. Dodajmo još tome da broj nepismanih stalno raste, a da o polupismenima ne govorimo. Nemamo popis stanovništva, pa nam u tom smislu statistika ništa određeno ne kazuje. A kazuje nam naše krhko saznanje: živimo u društvu u kojem je znanje nepotrebna kategorija, jer onaj koji zna ništa s tim ne može učiniti, pošto je kod nas znanje nemoć.
A onda dolazimo do toga da su naši političari, koji su također neznalice i primitivni, veoma zadovoljni što je stanovništvo neuko, što nije ni informisano kako treba, pa tu masu možeš mijesiti kako hoćeš, možeš joj podvaljivati, možeš joj muntati, ona sve prihvata, za političarem ponavlja kao papagaj. Znate li samo koliko je na ovom balkanskom prostoru narod klicao Josipu Brozu, da bi samo u tren oka, na mig novih političara okrenuli ploču, pljeskali novim nacionalnim vođama. Stotine hiljada glava ne misle s tim dijelom tijela, prije s onim na kojem sjede.
A, zašto naš politički etablišman podržava religiju? Nije u pitanju nikakav svjetonazor, jer političari ne znaju ni šta je to, nego stoga što religijske vođe su glavni glasnogovornici njihove ideologije: prisvojiti za sebe što više, a narodu puštati maglu. Za to su popovi i imami vješti, umiju oni taj neuki narod okrenuti onako kako vladajućima odgovara.
I zato u svakom selu treba da bude džamija, crkva, a knjiga je nepotreban predmet, koji može lako čovjeka da okrene na neželjenu stranu. I onaj domaćin s početka priče saznaje o društvenim tokovima preko džamije i televizije. O ulozi hodža i popova u našem političkom životu dosta je znano, ali televizija je vjerovatno naš glavni politički remetilački faktor. Gotovo svake večeri pola dnevnika posvećeno je godišnjicama i pomenima na mrtve iz rata, na prekopavanje grobova, na genocid, na otkrivanje spomenika koji nas podsjećaju na ratna događanja. Pitanje je količine, a ne sadržaja. Ako svaku veče gledaš pola dnevnika ispunjenog ratnim strahotama, moraš biti indoktriniran ratnim situacijama. Televizija uglavnom poziva i priziva na osvetu.
I onda imaš ljude koji lako prihvataju ratnu ideologiju, jedva čekaju fudbalske utakmice da se iskažu. Oni samo drastičnije prenose ono što televizija naznačuje. A to što su mladi u tom kolopletu najangažovaniji zaista je ozbiljan problem. Jedva da se i rodio, a mladić u ime ratne prošlosti psuje majku onima drugima. Naučila ih je televizija, crkva ili džamija i roditelji, koji su u potpunosti neobrazovani. Huligani iz evropskih zemalja prave gužve na stadionima i ulicama iz socijalnih razloga. Kod nas iz nacionalnih, što je velika razlika.
Nimalo ne glorificiram novine, pogotovo naše, ali mizerni tiraži govore kako naši ljudi ni novine ne čitaju. Tu se bar dešava da ima različitih pogleda na istu stvar, pa čitalac može da razmišlja, da se opredjeljuje. Ali smo sirotinja u džepu, pa nemamo para za novine, ili smo sirotinja u glavi, pa nam novine nisu potrebne, jer odavno mi znamo na kojoj smo strani. A obrazovani i pametni uvijek su u dilemi, skeptični su prema svemu što nam serviraju naše narodne vođe.