Kako smo još u obuhvatu i odsjaju božića, novih godina i bajrama zapitati ćemo se o tim našim praznicima.
Šta nam znače, kakvim nas oni čine i kako ih obilježavamo, koji su nam zajednički, a koji posebni, koja je njihova javna funkcija i da li uopće takvu namjenu treba da imaju? Kako se mi prema praznicima odnosimo, u šta smo ih pretvorili i šta od njih očekujemo? Dvije se priče o praznicima najčešće mogu u javnosti čuti. Prva je s nivoa doktrinarnog razumijevanja praznika, a pronose je vjerski velikodostojnici. Svi se oni žale na stanje našeg vremena, u kome su praznici komercijalizirani, pretvoreni u priliku za obrtanje novca i zadovoljavanje potrošačkog mentaliteta. Iz tih razloga u bogatim društvima Zapada božićni praznici počinju s početkom decembra, a skoro svake sedmice se iznađe neki razlog da se napravi praznični popust. Suočenje s praznicima kao s bezidejnim i bezduhovnim rasipanjima novca te udovoljvanje najnižim ovozemaljskim strastima dio je našeg postajanja modernim kapitalističkim društvom. I to se ne može izbjeći. Može se ukazivati na suštinu praznika, na to da su praznici izvorno prilika i obaveza svakog pojedinca, a ne kolektiva, da obnovi svoj zavjet s Bogom. U tom od svakidašnjice praznom, a po karakteru blagom vremenu, kako to naš jezik semantički konotira, čovjek se vraća svome od Boga dodijeljenom zemaljskom poslanju, prisjeća se da ne smije činiti nered na zemlji, ubijati nevine ljude, krasti, sirotinju zanemarivati, lagati, druge mrziti ili im zlo željeti itd. Praznik u tom doktrinarnom teološkom smislu ukazuje čovjeku na njegovu konačnost, prolaznost i na upućenost Bogu. Bog je jedan i eto divne prilike da se ljudima u našim bosanskim poharama iskreno kaže da su oni jednog roda, čovječjeg, i da ne treba da se ubijaju, mrze, potkradaju, ogovaraju, lažu... Naravno, naši vjerski velikodostojnici svih konfesija odmah će kazati da to i čine. Praksa, nažalost, pokazuje da baš nije tako i da tu ima mnogo prostora za zajednički rad na božjem i ljudskom putu.
U drugoj priči, onoj prisutnijoj na razini naše svakodnevice, na jednoj tački puta između čovjeka i Boga imamo naciju, novu vrhunaravnu vrijednost. Dok su Bog i čovjek jedno i univerzalno dotle nas nacije dijele. Priskrbivši sebi oreol svetosti svaka nacija gradi svoj sveti, nacionalni prostor. Praznici su markeri tog zamišljenog nacionalnog polja, oni su tačke okupljanja i prisjećanja nacionalne rasutosti na zajedničkog pretka, praoca, oca ili lidera nacije. U karakteru nacionalnih praznika je njihova distinktivna dimenzija, oni sabirajući jedne istovremeno ih dijele od drugog i drukčijeg. I ne samo to, budući da im je kao simoličkim oblicima identiteta obilježje da se njima jedan kolektivitet razlikuje od drugog onda se za praznike uzimaju događaji koji su dominanto označili to razlikovanje. U skoro svim, pa i našim nacionalnim tradicijama, to su ratovi. Ubijanje drugih ljudi, drugih nacionalnih i etničkih zajendica, ne razlikujući da li se ubijanje vrši u agresiji ili u obrani, postaje u pravilu ta kolektivna tačka diferencije. Po tome su nacionalni praznici duhovno prazni, učesnici u njima u pravilu se i ne pitaju za njihovo porijeklo i poruku; oni se eto koriste kao prilika za okupljanje. Stoga se u žargonu kod nas tako često kaže "okupili smo se za praznike" ili "samo se još viđamo za praznike". Tu praznik funkcionira kao mitsko žrtvovanje osobnosti za svrhu kolektiva.
I još je nešto interesantno kad su praznici u pitanju. Česta je i pomodna priča da nas praznici jedne od drugih udaljavaju, da dijele naše narode, razaraju našu državu, da se ne možemo zbog tih i tih razloga dogovoriti o zajedničkim praznicima na nivou države itd. Kako je kod nas sve svrha za nešto drugo tako bi i praznicima trebalo prestati dodjeljivati socijalizirajuću funkciju. Nisu onu tu da budu cement društva, da ideologiziraju njegovu jednotu i homogenost, takva praksa se pokazla neodrživom. Istovremeno, nacionalne praznike koji nas razdvajaju ne možemo naprosto ukinuti niti zabraniti. Bilo je i toga, pa nas nigdje daleko nije odvelo. Šta onda možemo učiniti? Ne mnogo, ali za početak možemo praznike osloboditi njihove negativne memorijske funkcije. Možemo ih vratiti njihovoj suštini, sjećanju na njihova duhovna ishodišta i univerzalne poruke i značenja. Bilo bi idealno, ali mislim da smo još daleko od toga, da se kod nacionalnih praznika klonimo onih obilježja nastalih na bilo kakvom negativnom odnosu prema drugom i drukčijem.