Ne znam kako vi ovo izdržavate, ali ja jednostavno više ne mogu da jedem. Pri tome, naravno, ne mislim na ono svakodnevno jedenje, već ovo praznično uskršnje-prvomajsko! Umesto da se odmorim, ja se tokom praznika umorim. I od jela i od priče. Pogotovo kada se Uskrs i 1. maj ovako zgodno uklope sa vikendom pa praznovanje potraje nedjelju dana.
Jer tada oni koji nigde ne otputuju, iskoriste priliku da se vide i posede sa prijateljima sa kojima se dugo nisu videli pa gotovo svakodnevno svi ili idemo u goste ili ih dočekujemo. Hrane i pića kako to tradicija i pravoslavna i proleterska nalažu, ima u izobilju. A gde u Srbiji ima da se jede i pije a usput, ne mora da se gleda u sat i kalendar, druženjima nema kraja. Zato priznajem, da sam i ja tokom prethodnih praznika uzeo učešća na nekoliko ovakvih skupova.
I umorio se i od jela i od priče. Jer kao što na slavama niko ne priča o pravoslavlju i svecu koga slavi, ni u ovakvim prilikama niko ne priča o Hristu i apostolima, tajnoj večeri, uskrsnuću i nevernom Tomi, a još manje o čikaškim radnicima i njihovoj borbi za osmočasovno radno vreme. Svi, ili barem oni sa kojima se ja družim, hteli-ne hteli, slučajno ili sa nekom namerom, pre ili kasnije, zapodenu i neke ozbiljne, da ne kažem političke teme. Tako se desilo da ovakve teme dominiraju i u jednom gotovo apolitičnom društvu, kome su domaćini bili lekari, moja školska drugarica i njen suprug, a gosti pored mene, njihov kum, takođe lekar, i jedan advokat.
Iako je početni razgovor ''mirisao'' na porodične i profesionalne teme, ubrzo se izrodio u politiku, ali veću i ozbiljniju od one banalne i svakodnevne. Barem sam ja to tako doživeo. Dakle, moja drugarica je već dvadesetak godina ne samo lekar i to specijalista već i docent na Medicinskom fakultetu u Beogradu. U svetu je poznata i priznata kao ozbiljan naučni radnik i istraživač, čiji se radovi ne samo objavljuju i sa pažnjom čitaju u uglednim međunarodnim medicinskim časopisima već i nagrađuju. U svetu, kao što rekoh, ali ne i u našoj zemlji. U njoj, dekan Medicinskog fakulteta nije našao za shodno ni da je pozove i čestita joj kada je nedavno dobila još jednu u nizu nagrada. Nije našao vremena ni da je primi, kada je sama došla da ga obavesti o nagradi koju je dobila. Zato ne treba da vas začudi ni to što na sajtu fakulteta nije objavljena ni vest o njenoj nagradi, a kamoli njen nagrađeni rad! Kao što rekoh, ona je potpuno apolitična osoba posvećena iskljičivo svojoj struci.
Ali ne i lekar koji je zajedno sa njom bio asistent kod jednog poznatog profesora. Pošto je na vreme shvatio značaj politike za svaku karijeru, pa i ovu lekarsku, počeo je na vreme da se ''šlihta'' političarima i sa nepunih 50 godina postao ne samo miljenik dekana fakulteta i načelnik jedne klinike već i član Srpske akademije nauka i umetnosti?! O tome da zbog ''šlihtanja'' nije imao vremena ni da se čestito bavi medicinom, a kamoli naučnim radom, valjda ne vredi ni govoriti! Znam kao i vi, da je ovo samo jedna u nizu identičnih priča, tipičnih ne samo za lekarsku već i sve druge profesije.
Doprinos razgovoru na teme strašnije i ozbiljnije od onih političkih dao je i njen suprug. Nedavno ga je, naime, iz škole pozvao njihov desetogodišnji sin i obavestio ga da se ne oseća dobro jer ga je ''drug'' iz razreda nekoliko puta udario nogom u stomak na času fiskulture. Došavši ''na lice mesta'' saznao je da se to desilo u prisustvu dvoje nastavnika, koji se nisu mnogo uzbudili već su njegovom sinu savetovali da ode do WC-a i malo se umije. Saznao je, takođe, da je pomenuti ''drug iz razreda'' poznati nasilnik kome ovo nije bio prvi incident jer je već pretukao više drugova i drugarica. Nešto kasnije je, pošto nastavnici nisu hteli da mu kažu ništa o roditeljima malog nasilnika, saznao da potiče iz ''zdrave'' porodice. Da mu je otac kontroverzni biznismen i ''mutan tip'' kome se ne treba zamerati, a majka ponosna vlasnica "Poršeovog" džipa vrednog tričavih 120.000 evra! Nedavno je mali ''nestaško'' u školu doneo pravu pravcatu sataru, a ni nastavnici ni direktor škole nisu reagovali, misleći valjda, da je to nastavno učilo.
Posle njih i kum je ispričao priču, ali o svom sinu i njegovoj gimnaziji. Omiljenu priču svih političara i svih predizbornih kampanja - priču o narkomaniji u školama. Dakle, jedan od profesora ove gimnazije je tokom jednog roditeljskog sastanka obavestio prisutne roditelje da narkomanije ima i u njihovoj školi, kao i da se zna za nakoliko učenika koje je naveo imenom i prezimenom da su ne samo narkomani već i narko-dileri! Pošto je jedan od pomenutih bio i kumov sin, on ga je odveo na pregled u Zavod za bolesti zavisnosti. Tako je barem ustanovio da mu sin nije narkoman. Pitanje da li se bavi onim za šta je optužen ili o tome samo razmišlja, ostalo je ovoga puta bez odgovora. Iako su nakon pregleda otac i sin obavili ozbiljan razgovor, koji se završio poražavajuće ne samo za oca već i za sve nas, s obzirom da sin u njemu, neurohirurgu, nikako nije mogao da vidi svog idola! A i kako bi kada je on posle višegodišnjeg učenja i studiranja, specijalizacije i dvadesetogodišnjeg rada, podstanar koji nema auto i živi samo od plate!
Diskusiju je završio advokat, obavestivši nas da su mu najbrojniji klijenti baš narko-dileri. Skromno je priznao i da se njihov broj u poslednjih nekoliko godina više nego udesetostručio!
Pa vi onda praznujte, družite se i jedite prasetinu! Ako vam to prija uz ovakve priče. I šta reći na kraju? Znam da je važno ko će pobediti na izborima i kakva će biti naša budućnost, ali mi se ni ove ''obične ljudske priče'' koje su ogledalo društva u kome živimo ne čine ništa manje važnim. Jer bez obzira na to, ko će na izborima pobediti i vlada i svi mi ćemo morati da se zapitamo, na kakvim temeljima počiva naše društvo i po ko zna koji put suočimo sa dugoročnim posledicama sistema lažnih i pogrešnih ''vrednosti'', koji je davno uspostavljen sa gotovo nikakvim šansama da se u dogledno vreme promeni!