Negdje sam čuo kako je jedan funkcioner u EU pitao našeg glavešinu zašto već jednom ne izvršimo popis stanovništva. Važno je da se zna koliko nas ima, da se registruju svi potencijali u privredi, poljoprivredi, da se zna kakvo nam je stanje u zdravstvu, obrazovanju i kulturi. Mudri naš predstavnik (vjerovatno Bošnjaka) je kazao kako je to veoma kompleksno pitanje, jer će se tim popisom betonirati sadašnje stanje, koje je uveliko rezultat etničkog čišćenja i preseljenja. A taj evropski čova je rekao: kad je to tako komplesno, onda u popisu ne pitajte ljude za nacionalnost.
Ne znam kakva je reakcija bila našeg političara, ali je, pretpostavljam, ostao zabezeknut. Pa nacionalno prebrojavanje je osnova svega, a napose popisa stanovništva. Naši vodeći ljudi se samo time i bave - nacionalnom problematikom. Šta kažu Bošnjaci, šta kažu Srbi, šta kažu Hrvati - to je ono čime nas neprestano bombarduju sve informativne kuće. To je pitanje nad pitanjima. Zaštita nacionalnog interesa se svodi na opstrukciju rješenja bilo kojeg problema. Zato ne mrdamo, stojimo na mjestu.
Intenziviralo se pitanje promjene Ustava. Na bilo koju ustavnu odredbu nailazi se na otpor. Zato sumnjam da tu dogovora može biti ikako. Recimo, sadašnji način izbora tri člana Predsjedništva države u potpunoj su diskrepanciji sa ljudskim pravima. A ljudska prava su iznad svih drugih pravnih odredbi, tako je bar u Evropskoj uniji, kojoj mi požuri polako hitamo. Srbin iz Federacije BiH ne može se kandidovati za člana Predsjedništva, isto kao što ne može desiti da Bošnjak ili Hrvat iz Republike Srpske dođe na čelo države. Promjena takve prakse odmah će izazvati reakciju, naročito iz RS. Kako da pristanu na mogućnost, možda samo teoretsku, da na čelo države dođe Srbin iz Sarajeva? Nema govora! A u pomenutoj praksi tu je još diskriminacija svih onih koji nisu Bošnjaci, Srbi i Hrvati. To sadašnje naše velmože ni malo ne zabrinjava.
Ne znam da li je rekao ili nije rekao Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, da je Sarajevo postalo u cjelini muslimanski grad. To sam na nekim hrvatskim vijestima čuo, ali nigdje nisam našao u bh. štampi. Bez obzira je li Srđan to rekao ili nije, tačna je konstatacija da se u Sarajevu na svim mogućim važnijim funkcijama nalazi jedva pet ili šest Srba i Hrvata. Pa kako onda pristupiti popisu stanovništva da takav podatak zvanično dospije u javnost?
Mnogo je važno da znamo koliko imamo fakultetski obrazovanih ljudi, da prebrojimo koliko je stoke, koliko ovaca, koliko brava, koliko kokošiju. Našoj vodećoj šestorki nije važno da broje stoku, hoće samo da znaju s koliko njihovih sunarodnika raspolažu. Jer im je nacionalno najvažnije u životu. Tako i Milorad Dodik ima običaj često da kaže kako je ponosan što je Srbin. Dobro. Pa šta onda? Kao da je ponos kategorija koja sve objašnjava. I ja sam ponosan na svoja dva sina, ali koga se to tiče!
Koliko je nacionalna euforija besmislena, najbolje govori slučaj Radovana Karadžića. Nedvojbeno da je odgovoran za mnoge civilne žrtve. Ali nije važno, naš je Srbin, treba ga braniti. Razumijem ove radikale, ali da se i predsjednik Socijalističke partije Petar Đokić zalaže za odbranu Radovana Karadžića, to mi je malo čudno. Ja mnogo više cijenim Srbe, nego Đokić, koji u velike Srbe svrstava onog koji je optužen za hiljade nevinih žrtava.
Meni je mnogo važnije da znam koliko u našoj zemlji ima nepismenih, nego koliko Bošnjaka živi u Palama. Kod nas često u crnim hronikama ne piše da je neki čovjek ubio svog pobratima u kafani, nego da je to učinio Srbin. Jasno je šta time hoćemo kazati. Tu je samo jedan korak do toga da počnemo brojati u ovom mirnom vremenu koliko je ubica bilo koje nacije.
Nije Amerika pravo ogledalo za ljudska prava, ali tamo svako može svoje nacionalno osjećanje da izražava govorom, igrom, pjesmom i tancovanjem, ali zvanično niko ne smije pitati za nacionalnost. To je svačija privatna stvar. A kod nas se ta privatnost podigla na razinu jedine i prave vrijednosti. Jedina nedaća u tome jeste da nas je malo, treba da se množimo, da moja nacija jača, da budemo nadmoćniji nad ostalima. Pa da to postignemo na bilo koji način. Moramo se stalno prebrojavati, da vidimo slučajno jesmo li u minusu.