Mi ne možemo bez afera, koje mogu imati ozbiljne posljedice.
Mada se radi o fudbalskoj igri, koja je sama po sebi zabava za široke narodne mase, to loptanje može imati široke društvene reperkusije. Međunarodna fudbalska asocijacija je strogo sugerisala način obrazovanja našeg Fudbalskog/nogometnog saveza, gdje će se birati samo jedan predsjednik, a delegati naše Skupštine glasali su suprotno, potpuno ignorišući upute FIFA i UEFA, čime su doveli naš fudbal u svjetsku izolaciju.
Ljudi čuvaju svoje fotelje, neće ništa da mrdnu u svojoj dosadašnjoj praksi, koja je puna kriminala i afera. Svjetska asocijacija fudbala odgodila je svoju odluku do oktobra, a naši se ponašaju potpuno neozbiljno, prebacujući krivicu jedni na druge. Uzdaju se u to da kazna našem Savezu neće biti ozbiljna, pa će se nekako provući. A, šta ako naš Savez bude kažnjen zabranom učešća u međunarodnim takmičenjima, kako fudbalskih timova, tako i reprezentacije? Na tu varijantu naši vodeći ljudi u fudbalu, koje su kao i sve ostalo postavili političari, i ne pomišljaju, mada nije nemoguća. Krovna svjetska asocijacija je ozbiljna organizacija i s njom nema šale.
I zaista šta ako se to dogodi? Ukidaju se sve utakmice naših timova s timovima iz drugih država, a i državnoj reprezentaciji će biti zabranjeno da igra međudržavne utakmice. Kako će tu odluku dočekati naša publika? O delegatima u našem Savezu ne treba ozbiljno ni razmišljati, jer oni ozbiljno ne razmišljaju o novonastaloj situaciji. Prisjetimo se samo koju godinu unazad kako su reagovale grupe naših navijača, kada nisu bile zadovoljne nekim potezima našeg Saveza ili izvjesnih fudbalskih timova. Sjetimo se da je bilo i mrtvih (u Širokom Brijegu), da su paljene vatre na stadionima, često izbijale tuče među huliganima, a ne tako rijetko tu je bilo izvorište ozbiljnih nacionalističkih ispada. Zar se misli da je dio publike promijenio svoju ćud, da se neće buniti, vrištati, a moguće su i mnogo gore posljedice!
Suočeni smo s mnogobrojnim kriminalom u državi, s terorističkim djelima i nedjelima, s raznolikim korupcijama, pa nam valjda nije potrebno da se izaziva mladež kako bi ispoljila svoje nezadovoljstvo što njihovi fudbalski miljenici ne mogu da se suprotstave stranim ekipama. Kao da vodeće ljude u ovoj zemlji ne interesuje što je moguće da fudbal ostane samo na lokalnom terenu, a da mi preko TV ekrana gledamo kako se timovi iz cijelog svijeta takmiče, kako zabijaju golove. Mogućnost izolacije našeg fudbala je moguća, a niko ne predviđa šta bi se s publikom moglo dogoditi.
Mnogobrojni su napisi u novinama o aferama s članovima Fudbalskog saveza BiH, gdje je dugogodišnji sekretar Munib Ušanović, sada pod suspenzijom, često bio predmet kafanskih orgija. Čitav je spisak izgreda naših delegata ili čak i čelnih ljudi, koji su koristili funkcije da se domognu novca, dnevnica, honorara. I onda izgleda normalno da takvi ljudi čuvaju svoje fotelje, da nimalo ne haju šta im poručuju iz međunarodnih asocijacija.
Možda mi možemo postaviti pitanje zašto moramo pristati na diktate iz međunarodnih sportskih centara? Prvo, niko nas nije tjerao da potpisujemo prisajedinjenje FIFA, a drugo, mora biti jedan centar koji će rukovoditi tim mnogobrojnim fudbalskim svijetom. Ne može svako po svome, kao što naši hoće, onda bi to bila anarhija. A čudno je da naši političari puštaju da se na tom polju sprovodi anarhija, da nemaju mogućnost kako sportske saveze dovesti u red. Niti ih je to briga. O situaciji u Savezu javio se i Milorad Dodik, koji je rekao: "Ne može politika kroz FS BiH ukidati neke institucije". A on kao političar može djelovati.
Simptomatično je da među brojnim članovima Fudbalskog saveza BiH nema istaknutih fudbalera, koji su naš fudbal uzdigli do evropskog nivoa. To su ljudi veoma poznati, od imena i prezimena, koji veoma dobro znaju fudbalske probleme. Razlog zašto u najznačajnijem fudbalskom tijelu naše zemlje nema nekadašnjih istaknutih igrača veoma je čudan. Moguće da ovi današnji činovnici neće da u konkurenciji imaju ugledne sportske ličnosti, koje nisu potkupljive. Ti bivši fudbaleri su stamene moralne ličnosti, koji su zaradili novac i nije im lova ono što ih vodi u fudbalske vode, nego isključivo strast i profesija.
Izgleda da se do jeseni, do oktobra, ništa neće pomaći s mjesta. Ali, ukoliko se dogodi onaj neprijatni scenarij da se naši fudbalski timovi nađu u međunarodnoj izolaciji, e onda će se dići frka. Ljuti su fudbalski navijači, u stanju su da uzdrmaju državu. Da li nam je potrebno još jedno drmanje države i pored mnogobrojnih potresa što ih doživljavamo sa današnjom vlasti?
Fudbal je igra. Pa, ipak, ne bi trebalo da se igramo tom najvažnijom igrarijom na svijetu.