Ako se sećate, prošle godine smo negde u ovo vreme imali jedan mali književni TIME OUT. Morali smo da predahnemo i bar nedelju dana ne pišemo o politici. Ove godine on nam je još potrebniji, ali ćemo ga iz patriotskih razloga nazvati po naški - predah. Opet ćemo sagledati prošlogodišnju književnu produkciju u Srbiji, laički naravno, i dati neke preporuke za čitanje.
Pa, krenimo redom. Prva ozbiljna i značajna književna nagrada, koja se dodeljuje kod nas za zbirku priča je nagrada ''Ivo Andrić'' i nju je dobio moj imenjak i prezimenjak Goran Petrović za knjigu ''Razlike''. Sasvim zasluženo. One koji to ne znaju podsetiću da je Goran pre nego što se proslavio romanima ''Opsada crkve svetog spasa'' i ''Sitničarnica kod srećne ruke'' vrlo uspešno pisao priče. A, po mojoj proceni, ove najnovije su mu i najbolje. Prosto se ne zna koja je od pet priča bolja. Uvodna ''Pronađi i zaokruži'', koja predstavlja svojevrstan ''foto-literarni CV'' pisca, nastao opisom i objašnjenjem po jedne fotografije iz svake godine piščevog života. Ili možda ona druga, najduža i najbolja, ''Ispod tavanice koja se ljuspa'' koja se bez lažne skromnosti može smatrati književnim pandanom Felinijevog ''Armakorda''. Ova svojevrsna društvena i socijalno-psihološko-ideološka razglednica Kraljeva, grada piščeve mladosti, vrvi od felinijevski unikatnih i otkačenih likova. Svi oni su piščevom imaginacijom dovedeni u salu lokalnog bioskopa ''Sutjeska'', gde prisustvuju, a da to niko od njih i ne sluti, poslednjoj projekciji koja se poklapa sa trenutkom smrti druga Tita. Čudesna je i priča ''Iznad pet trošnih saksija'' o paralizovanom starcu koji sa terase jedne vile u Vrnjačkoj Banji, godinama i decenijama, svakodnevno po nekoliko sati pušta Bramsovu Treću simfoniju, želeći da njenom lepotom skrene na sebe pažnju samog Boga, kako bi mu postavio neka pitanja! Sjajne su i dve poslednje priče o čudaku koji svuda oko sebe u običnim i slučajnim prolaznicama viđa Bogorodicu i usamljeniku koji kompenzaciju za svoj isprazni život nalazi na LCD ekranu televizora uz pomoć pedesetak kanala kablovske TV! A, koja je od ovih priča zbilja najbolja, procenite sami jer ova knjiga to sigurno zaslužuje.
Pošto se svake godine u Srbiji napiše više od sto romana, nije ni čudo što NIN-ova nagrada za najbolji roman privlači najveću pažnju kritičara i čitalaca. Ove godine su u najuži izbor ušla četiri romana. Predstavićemo ih ''od pozadi''. ''Četvrto i treće mesto'' zauzeli su romani ''pH'' Draška Miletića i ''Feliks'' Vladimira Kecmanovića. ''pH'' je nešto kao roman-mozaik sastavljen od niza nepovezanih priča, smeštenih u različite epohe i prostore, koje se smenjuju bez ikakvog reda i smisla, zajedno sa svojim junacima o kojima ne znamo ništa osim onoga što im se dešava u tom trenutku. Ali, za razliku od pravog romana-mozaika u kojem se sve te priče na neki način naknadno povezuju i dobijaju neki smisao, ovde tog povezivanja i smisla nema! Pa ko voli nek izvoli. Ono što je najvrednije u ovoj knjizi su sjajne recenzije poznatih kritičarki Ljiljane Šop i Jasmine Ahmetagić, prijateljica samog autora. One su prava remek-dela, esejistike i književne kritike koje ovaj roman uopšte ne zaslužuje. Mnogo čitljiviji i interesantniji je Kecmanovićev ''Feliks''. Jednostavna i nenametljiva priča o tajanstvenom odnosu dva čoveka, koji faktički traje nekoliko dana. Počinje spektakularno iznenada jedne noći, gradi se kroz nekoliko njihovih višesatnih razgovora tokom narednih dana i završava smrću jednog od njih. Ko su ovi neznanci i u čemu je njihova tajna, otkrijte sami!
A, ako vas već privlače priče o ljudima, njihovim sudbinama i međusobnim odnosima, onda neizostavno pročitajte ''Poljubac'' Gordane Ćirjanić, koji je s pravom zauzeo nepostojeće ''drugo mesto'' u izboru NIN-ovog žirija. Saslušajte priču kotorskog časovničara Luke, od detinjstva vezanog za invalidska kolica, o nesvakidašnjem trouglu, ali ne onom banalnom seksualno-bračnom, već mnogo interesantnijem, dubljem i suptilnijem, psihološkom i emotivno-erotskom, koji se nakon jednog poljupca godinama gradi između njega, njegove snaje i njihove zajedničke prijateljice. Ova priča o bolnom i tragičnom pokušaju jednog hendikepiranog čoveka da živi istinski život, a ne njegovu imitaciju, o njegovoj ''seksualnosti'' ili bolje reći fantazmagorijama i maštarijama, zasnovanim na jednom poljupcu, koja se kreće u rasponu od bizarnog, banalnog i ovozemaljskog do tananog, uzvišenog i metaforičnog, sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim!
I na kraju NIN-ov laureat, ''Ruski prozor'' Dragana Velikića, koji je nakon ove, dobio i nagradu ''Meša Selimović''. Dakle bez dileme, njegova najbolja knjiga i verovatno najkvalitetniji roman u prošlogodišnjoj produkciji. Pažnju čitalaca i književne kritike Velikić je skrenuo već prvim romanom ''Via Pula'' davne 1988. godine, koji se našao u širem izboru za NIN-ovu nagradu. Ali je ovaj, kao i njegovi sledeći romani pokazao da Velikić nikako ne može da preskoči prag, koji dobre i zanimljive romane deli od velikih. Zato je godinama bio ''druga liga'', što i nije tako strašno, kada se zna da su prvu činili Ćosić, Isaković, Pekić, Selenić, Tišma, Ugrinov, Mihajlović, Pavić, Vida Ognjenović, Svetlana Velmar-Janković... Prošle godine Velikić je napisao veliki roman, preskočio taj prag i konačno i zasluženo ušao u krug velikih pisaca. A, šta se na ovako malom prostoru može reći o njegovom romanu, odnosno junaku Rudiji Stuparu, neostvarenom piscu, režiseru, glumcu, koji je svestan sopstvene neostvarenosti, živeo tuđe živote. Da je bio šetač invalida, magacioner i perač i šminker mrtvaca u Beogradu, Budimpešti, Minhenu i Hamburgu, da je žene menjao brže i češće nego gradove, da je imao puno prijatelja, da je želeo istovremeno da bude nepokretan kao strašilo u polju i da kao nekakv Odisej ili Holanđanin lutalica u stalnom kretanju nađe smisao, svoju sudbinu i živi ''goli život''. Šta reći, osim da je potpuno ''nesnađen'' ili jednostavno rečeno zgubidan koji je imao sve šanse da uspe, ali je prosto životario kradući bogu dane, čime je ostvario neku čudesnu metafizičku ''punoću svoje usamljenosti!''
Na kraju, treba pomenuti i pročitati i sjajnu knjigu priča Milete Prodanovića ''Agnec'', koja je dobila nagradu ''Zlatni suncokret'' i čudesni roman Mirjane Đurđević ''Čuvari svetinje'', koji na vrlo originalan burleskno-parodičan način ispisuje imaginarnu prošlost, ali i budućnost najveće kulturne svetinje Srba - Miroslavljevog jevanđelja.