Saga se nastavlja: Zagorac je navodno odnio dvije torbe s draguljima, a za to je znao i Miro Tuđman. Špegelj kaže kako je Kutle uzeo stotine milijuna. Petrača nitko ne spominje.
S druge strane, nema dokaza koji bi otklonili sumnje da je Petrač organizirao otmicu Zagorčeva sina, a sad se gomila evidencija da je, skupa sa Zagorcem, on bio umiješan u krijumčarenje oružja. Je li to onda obračun među sudionicima ilegalnih poslova, koje su razdvojili prisvojeni milijuni? I kakva je to strategija obrane? Medijska valjda - tako su i mene napadali kad god bi me tužio Željko Olujić, a tužio me jedno trideset puta i nikad nije dobio.
Uvijek bi držao vatrene govore, lamentirao nad `žutom štampom`, a nije mogao sročiti nijednu suvislu rečenicu tužbenog prijedloga. Sudac bi se dosađivao, a ja pitao svog advokata - zašto on to radi, zašto se pjeni, s argumentima koji uopće nisu pretinentni? Moj bi advokat slegnuo ramenima i rekao - radi klijenta, klijent misli da je super ako ima takvog teatralnog odvjetnika...
Pa ipak, ne možeš reći da te sudski manevar u aferi `Petrač`, koji je dobio medijski momentum pa postao afera `Zagorac` - ostavlja posve hladnim. Nitko to nije i svi me pitaju - kao da ja znam - hoće li se napokon nešto razmrsiti, hoće li policija, odnosno država, to istjerati na čistac da se, napokon, sazna nešto o tajnim računima? O pljački u doba rata i o pretvorbi? Kažem im - ta tko je zainteresiran da detonira tri-četiri velike mine u lagumu pod temeljima mladog hrvatskog kapitalizma? Može li to Sanader u predizbornoj godini? Možda i može, da se naposlijetku sve okrene naglavce - tumbe, što bi lijepo rekli Turci - pa neka HDZ razrješava Tuđmanovu pretvorbenu kvagmiru, dok Račan s Kotromanovićem brani dignitet domovinskog rata. To me podsjeća na vic koji se u doba detanta pričao o famoznoj `konvergenciji`: Zove Hruščov papu Giovannija XXIII, pa ga pita može li ga ispovijediti u petak, a ovaj kaže: `Ne mogu, imam partijski sastanak...`
Pa ipak, i opet, ne možeš ostati sasvim hladan, profesionalno ciničan oko te jezive pljačke o kojoj smo petnaest godina trubili po nezavisnoj, Olujićevoj `žutoj štampi`, što se zbog odvjetničkih najamnika naplaćala odšteta raznim lupežima, Merčepima i sličnim likovima koje sad hapse po Osijeku radi ratnih zločina.
Čak sam počeo prelistavati literaturu - gledao sam Grorichardovu `Strukturu saraja`, važno djelo o ustrojstvu istočnjačke despocije, ali nije mi puno vrijedilo. Ne treba mi, uostalom, jer sam kao klinac čitao Saint-Simoneov `Dvor Lousa XIV`, pa ga znam napamet. Tamo imaš sve. Samo uračunaš paralaksu - Franjo I bio je seljačić sa zagorskih gladnih brda, kojeg je socijalizam naplavio u grad, gdje je postao malograđanin s partijskom knjižicom.
Umjesto Versaillesa, imaš Richterovu modernističku hladnu Vilu Zagorje, gdje je Tuđman uselio svoje hercegovačke dragune, za koje su u HNK izradili koreografiju i kostime. Iz Saint-Simona jasno ti je kako je sve bilo posloženo - recimo oko oružja. U sredini univerzuma Franjo, na njega direktno uštekan Gregurić, na Gregurića Jarnjak, na Jarnjaka Željko Tomljenović, a pomaže im - Semjon Mogiljevič.
Na Ankicu, veliku gospođu, nakačio se Čermak, na Čermaka Zagi, na Zagija Petrač, na Petrača Binnenfeld, na Binnenfelda Mossad, odnosno neki dobri ljudi iz tog vica koji su poznavali ruske generale koji su iz Njemačke trebali u Rusiju prebaciti oružje prilikom povlačenja Crvene armije. Jeljcinov politico, general Lebed, optužio je Putinova ministra obrane Sergejeva da je započeo čečenski rat kako bi se moglo otpisati 70.000 tona naoružanja i streljiva prošvercanog u bivšu Jugoslaviju. I što se dogodilo s Lebedom? Poginio je nesretnim slučajem kad mu se srušio helikopter.
Što je, pak, radio Miroslav, koji je `znao za dragulje`? Dauphin je, kao nepraktičan i uštogljen profesorčić tužna lika, nalik na Eeyora iz `Winnie the Pooh`, odabran da se bavi ideologijom, a tata mu je za rođendan dao čin aktivnog general-bojnika. Miro se nije toliko razumio u pare, ali s vremenom malo se izvještio - imao je prijatelja, kolegu s faksa, spretnog Imoćanina Miomira Žužula.
Još se povezao s Milanom Lučićem, kojeg je postavio za predstavnika obiteljske obavještajne nadslužbe UNS u Hercegovini. Dotle je Štef, ili Braco, koji je imao velike ambicije, osnovao Domovinu d. d. što je u svom programu zacrtala da gradi autoceste, uvozi naftu, bavi se turizmom, pivatizacijom, opskrbom vojske hranom itd. itd. ali s obzirom na limitiran kapacitet tog manjeg princa, završila u najmu dvije-tri propale birtije.
Na princezu Nevenku, ili Seku, nadovezivao se Mikša, što znači da je pokrivala metropolski biznis, a zatim zagovarala privatizaciju `Inter Continentala` i ACY-ja... Valjda je pri tom polučila neki užitak, ako već nije trajnu materijalnu korist. Seka i Braco uopće se nisu bavili oružjem.
To je, uostalom, tek prvi čin, najjednostavniji dio priče. Gdje je famozna zamjena jugo-dinara, naime čišćenje sefova od depozita, pa pljačka 26 saniranih hrvatskih banaka, pa privatizacija u sedam koraka - sedam puta mijenjan je zakon kako bi se omogućila marćapija? Pa koncesije, pa prodaja strateških firmi strancima uz specijalne uvjete, pa privatizacija banaka koje su same sebe otkupile, pa fiskalno ispumpavanje novčane mase i zaduživanje koje se pretvara u unutrašnji dug preko državnih obveznica? Ja mislim da prava istina uopće nije potrebna javnosti - ne stoga što je ona ne bi mogla podnijeti, nego zato jer je ne bi mogla razumjeti.
Bolje da netko opiše zagorskog Leara, kojemu su zle vile, u ludoj Ivanjskoj noći, popile pamet, dok se nad zemlju nadvijaju oblaci i sprema Oluja... Ili nešto skormnije, neka brešanovska persiflaža šekspirijkanske klasike, recimo `Predstava kralja Leara na Pantovčaku`. Ali, nije mi to dovoljno solidno za šemu. Razmišljam i dalje.