Već odavno je jasno da je hrvatska politika, koja je od dolaska Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast 1990. godine, išla linijom jačanja desne političke linije u hrvatskom društvu, uz snažno oslanjanje na idejni i faktički potencijal ustaških i proustaških snaga u zemlji i iz inozemstva do čega je došlo u okviru Tuđmanove ideje hrvatskog pomirenja, danas, nakon fijaska Sanaderove vladavine, koju su mnogi proglašavali renesansom tuđmanizma i njegovom moderniziranom i Europi prilagođenom verzijom, ponovno na raskršću.
HDZ nije uspio u svojim glavnim ciljevima, tj. da uvede Hrvatsku u Europsku uniju i stabilizirati desni režim, u okviru sadašnje dominacije desnih režima u Europi koji su podržavali ulazak Hrvatske u Europu, toliko da on bude neupitan u budućnosti. Hrvatsku je Sanader konačno dogradio kao desnu, nacionalističku i katoličku državu. On je uspio da nekako premosti duboki jaz između prava i potreba srpske javnosti i javnosti ostalih manjinskih naroda, i Hrvata, čija je sada Hrvatska država, ali nije, osim kupovine njihovih vođa, uspio da stvarno riješi problem oko 300.000 iz Hrvatske nasilno protjeranih Srba, niti je uspio da im vrati ili kompenzira njihovu otetu imovinu i prava, koja je, uz imovinu samoupravljača postala ekonomska osnova moći vladajuće oligarhije u Hrvatskoj.
Tako je Hrvatska opet na početku procesa svoje eventualne političke, ekonomske i pravne stabilizacije koju zahtijeva i Europska unija mada u mnogim stvarima Hrvatskoj gleda kroz prste. Ekonomski se Hrvatska sada drma, politički ne može više efikasno da koristi kompleks Domovinskog rata i opasnosti od nepoznatog faktora stranih tijela prisutnih u njoj. Ona nije uspjela da stavi svoj sistem proviđen korupcijom i nasiljem svih vrsta pod okrilje Europske unije, a ulazak u NATO je samo dio šireg plana vojne homogenizacije cijelog prostora jugoistočne Europe u odnosu na Rusiju i Kinu i kompleks islamskih zemalja srednje i jugozapadne Azije.
Sve karte tradicionalno vođene hrvatske politike, koja je stajala u znaku slave dobivenog Domovinskog rata, koji je velikim riječima i davanjem privilegija tzv. braniteljima, do sada održavao kompaktnost režima, uza sve previđanje zločina koje je hrvatska vojska počinila na hrvatskoj teritoriji, ali i na teritoriji Bosne i Hercegovine, gdje je imala ulogu agresora i gdje je vršila eliminaciju bošnjačkog i srpskog življa i svakog njihovog utjecaja na teritorijama koje je Tuđman želio pripajati Hrvatskoj. Sve to baca veoma negativno svjetlo na slavu Domovinskog rata, kako su ga vodili Tuđman i Šušak i njihovi brojni gaulajteri, i čini taj rat u najmanju ruku dvostrukim u pogledu njegovog značenja i moralnog opravdanja.
Ipak, mada sporo i neenergično, stvari dolaze na svoje. Više nije moguće kriti ništa ni iz Domovinskog rata, osim platiti račune onih koji su ga vodili po ustaškim i ustašoidnim načelima, zatim nije moguće više osiguravati prosperitet nikome u Hrvatskoj na račun onih kojima su oduzeta sva prava, a sve se više steže omča oko vrata pljačkaša koji su u toku i nakon rata stekli ogromna bogatstva u novcu i nekretninama. Nije više moguće mimoilaziti ni pitanje nužnih ustavnih reformi, u smislu vraćanja statusa normalnih jednakopravnih građana svim građanima Hrvatske, onima koji su danas ne građani drugog nego entog reda.
Da bi postala istinski demokratska i moderna država Hrvatska će se morati odreći i retorike Hrvata i Hrvatica i naći mjesto u njoj i građanima koji to nisu, ali jesu punopravni građani svoje države. Ona će morati da nađe adekvatno mjesto i drugim vjerskim zajednicama, a ne tretirati ih kao nemile goste na teritoriji na kojoj svaki monopol i utjecaj imaju Katolička crkva i njeni prelati. Još mnogo toga će Hrvatska morati da učini da bi postala istinski demokratska. Ništa ne znači što to još ne vide Hrvati, pa čak ni oni koji su demokrati po ubjeđenju, mada ne znaju sasvim sigurno kako to i u stvari biti, što je bilo prilično teško u situaciji kakva je zadnjih dvadeset godina vladala u Hrvatskoj.
Prvi ispit sposobnosti hrvatske javnosti da utre put ka svom moralnom i političkom oporavku i osiguranju demokratske budućnosti Hrvatske, dogodiće se krajem ove godine i biće to izbori za novog predsjednika Republike Hrvatske. Predsjednik Mesić je bio svijetla tačka cijele ratne i poslijeratne političke historije hrvatske države. On je jedini imao snage i hrabrosti u osinjem gnijezdu nacionalizma i ekstremizma, a on je kako znamo bio najčešća žrtva napada iz tih centara moći, od udruga branitelja do vrhova Katoličke crkve, nazivan je Srbinom, partizanom i Ciganinom, što je on sve podnosio sa dostojanstvom čovjeka koji satisfakciju nalazi u svojim postupcima, a ne u riječima, ali Mesić više ne može da se kandidira.
HDZ je svoju buduću pojačanu desnu politiku najavila kandidaturom za položaj predsjednika Andrije Hebranga. Čovjek je toliko desno da ne zna više ni gdje je i da je pobrkao sve granice, pa je čak otišao toliko daleko da je povukao liniju jednačenja između Luburića i sebe, jer, kako je ingeniozno otkrio, obojica rade za Hrvatsku, a kakva je to Hrvatska i šta ta Hrvatska čini svojim građanima i Hrvatima i ostalim, nije bitno, pa čak ako su to i članovi njegove najuže porodice.
Činjenica da HDZ nema boljeg kandidata od sasvim dezorijentiranog Hebranga, koji je smiješna figura političkog života XXI vijeka, ima dvostruko moguće značenje. Ona može da znači da HDZ ide ka jačanju desnih opcija u politici uopće, jer je to logično u zemlji koja se nalazi u krizi. Što je kriza veća, to će stezanje na svim stranama biti snažnije, pa i u politici, a stezanje u politici može biti samo kratenje udesno ka sve jačoj diktaturi i policijskoj državi. Druga mogućnost sastoji se u tome da HDZ ima, a to nije nemoguće, potajnog asa u vidu nekog za nju podnošljivog neovisnog kandidata i da time želi jednim udarcem ubiti dvije muhe.
Naime, ubiti i svoju desnicu i opoziciju koja sada ima sve šanse da u jednoj normalnoj demokratskoj konkurenciju osvoji mandat predsjednika države i da time utre put ka dobivanju vlasti u Hrvatskoj, što bi bilo olakšanje za sve demokrate u okolnim državama. Sjena Tuđmana i njegovog koncepta Hrvatske u kojoj nema nikoga osim Hrvata, prevelika je opasnost, ali i nimalo nerealna, da bismo mi ostali bili mirni.