Zašto oko 40.000 Srba u Sarajevu (a prijavljeno ih je 74.000, od čega je dobar dio to učinio samo formalno, da bi otkupio svoj stan u društvenom vlasništvu i prodao ga) nemaju svojih predstavnika u ovoj skupštini?
U Skupštini Kantona Sarajevo ne može se nikako desiti da se preglasaju Srbi. Jer Srba nema nikako. U toj zakonodavnoj vlasti vladaju dvije stranke, SDA i Stranka za BiH, dakle izrazito bošnjačke, pa su u svim državnim institucijama i firmama postavili na rukovodeća mjesta i u nadzorne odbore u velikom broju samo pripadnike svoje nacije. Zašto oko 40.000 Srba u Sarajevu (a prijavljeno ih je 74.000, od čega je dobar dio to učinio samo formalno, da bi otkupio svoj stan u društvenom vlasništvu i prodao ga) nemaju svojih predstavnika u ovoj skupštini? Pitanje je za neku drugu priliku, ali na prvom mjestu stranke iz RS nisu nimalo zainteresovane za svoje sunarodnike u glavnom gradu.
Slična je situacija i u ostalim dijelovima BiH, gdje su pripadnici manje brojnih naroda uvijek preglasavani, pa kao brojno manji pomirili su se s takvom situacijom. Znam da u zapadnoj Hercegovini, recimo u Čapljini, živi izvjestan broj Srba i Bošnjaka, ali se slabo čuje njihov položaj, jer ih nema u organima uprave ili su u svemu potpuno preglasani. Skoro bez izuzetka (Srebrenica) takva je situacija i u RS, s tim što su ovdje nadglasani Bošnjaci i Hrvati.
Da bi se konstitutivni narodi, koji su u manjini, zaštitili od majorizacije brojnijeg naroda uveden je paraf o ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa. Pa se dešava (kao s Bošnjacima u Narodnoj skupštini RS) da za najmanju sitnicu potežu taj famozni `vitalni interes`. Sve to govori da je kod nas preglasavanje u skupštinama jedino nacionalni problem, pošto je sve nacionalno. Škole su nacionalne, bolnice, policija, šume i livade, vodovod, kanalizacija, pa tako i klaonice i minska polja.
Bilo koje pitanje da se postavi u državnom parlamentu, odmah postaje nacionalno pitanje. Tako je i s penzionerima, s radnicima čije fabrike idu pod stečaj, s umjetnošću, o kojoj se nigdje nikada ni ne raspravlja. Naučna istraživanja su mizerna, na prosjačkom štapu, pa ako se o nekim naučnim projektima i progovori onda se samo svodi na nacionalno pitanje. Zaista ne znam kako se ovim našim stranačkim prvacima, ovoj gospodi iz šest vladajućih stranaka, ne zgadi svakodnevno tupljenje o nacionalnom? Poznato je da na toj matrici vladaju, ali se ipak postavlja pitanje: Ima li tome kraja?
Demokratija i jeste zapravo preglasavanje. U svim zapadnim, demokratskim državama glasa se i u skupštinama o nekom zakonu, pa se borba vodi ko će biti nadmoćniji, a ko preglasan. I tamo nije stranačka disciplina kruta, kao kod nas, pa se dešava da se po nekom pitanju stranačke kolege podijele prilikom glasanja. I neprestano je pitanje preglasavanja, hoće li biti većine da neki zakon prođe. Prema tome, preglasavanje je imanentno demokratiji, pa se čudim vodećim ljudima u Republici Srpskoj što se bune da mogu biti preglasani u državnom parlamentu. Pa šta, ja i moji istomišljenici smo evo već 15 godina svakodnevno preglasavani, naš glas se jedva i čuje. Mi nismo za nacionalne stranke, jer mislimo da je to donijelo zlo u ovu zemlju. Pa kažu: još nije vrijeme za takva razmišljanja, pa nastavljaju da educiraju svoj narod da je nacija iznad svega, iznad života i smrti, da bi nam kasnije još kazali: eto vidite šta taj narod (educirani) govori!
Da sam usamljen ne bih ništa govorio, ali ovakvih kao što sam ima dosta. I uvijek smo preglasani. Šta možemo, htjeli smo demokratiju, pa nam se eto ona predstavlja i u svojoj ružnijoj strani. Nije pitanje potpuno ignorisanje nacionalnog, nego je pitanje mjere. Ovih su dana iz Evropske unije poručili našim političarima da je predominantan nacionalni govor. To je suština, a ne ustrojstvo policije, podjela na entitete, Lajčakove mjere.
Ljudi govore, na ulici, u kafani, za medije, za televiziju i novine kako ne namjeravaju izaći na izbore jer će biti preglasani. Još od početka rata, pa evo do današnjih dana nacionalno pobjeđuje, te mnogi koji nisu na toj opciji odustaju, tokom svih dosadašnjih izbora podižu ruke, predaju se. Uzalud prigovor da je potrebno iskazati svoje mišljenje protivno vladajućem, da bi se pokazalo da Bosna i Hercegovina nije tronacionalistička zemlja, da joj je mjesto u Evropskoj zajednici. Da ne nosi fenjer kao nedemokratski orijentisana zemlja, kao društvo gdje se samo sluša nacionalni naboj, kojim je preglasana napredna, civilizovana i tolerantna zajednica. I dok nacionalisti jedni druge preglasavaju, mi ostajemo daleko od glasa razuma.