"Ubi me prejaka reč" - napisao je svojedobno srpski pjesnik Branko Miljković. Malo se tko toga još uopće sjeća, pogotovu bi malo tko još znao što bi to značilo (srozavanje razine našeg školstva tek će nam početi isporučivati svoje račune!), no barem jedan značenjski sloj tog stiha sadrži u sebi i odgovornost prema riječi, izrečenom, napisanom.
A odgovornost za riječ, za izrečeno, izgovoreno, napisano, nije samo odgovornost onih kojima je jezik struka i primarno sredstvo (jezikoslovaca, pisaca, novinara), nego svih onih koji djeluju na javnoj društvenoj sceni. I ta bi odgovornost, kako društvo odrasta, morala bivati sve veća. No, tragičnost naše pozicije danas u dobroj mjeri je uzgajanje sveopće laži s jedne i neodgovornosti za riječ s druge strane.
Misleći da smo otišli s "mrskog" sela i njegove mudrosti da se "vol veže za rogove a čovjek za riječ", a još ne prispjevši u civilizaciju "odgovorne riječi", mi smo na javnoj društvenoj sceni, ni tamo ni ovamo, u svim segmentima društva suočeni s "prejakom" riječi. Onom koja ništa ne znači osim veliku prazninu koja stoji iza nje ili veliku obmanu i laž. Onoga tko iza nje stoji, takva riječ predstavlja obično kao glupana, lašca, laprdala ili, u najboljem slučaju, "samo" kao neodgovornu ili neozbiljnu osobu.
Odgovornost za javno izgovorenu riječ je opća i od nje se nitko ne može amnestirati. Pa ipak, daleko je veća i najveća kod onih koji nastupaju u ime neke institucije, koji su bliži vrhu društvene ljestvice, te čiji govor uključuje podrazumijevajuću obvezu više. Ali ne podrazumijevajuću u smislu poželjnosti, nego u smislu obveznosti. Imperativnosti čak!
Prosto je nevjerojatno kojom smo količinom neodgovornosti prema riječi zapahnuti posljednjih dana. Red je poći od novina u RS koje su na naslovnici objavile dobrodošlicu iz zatvora pravomoćno presuđenom ratnom zločincu s "dobrodošla predsjednice". Kome je ta stara gospođa i pomilovana višegodišnja robijašica ili čemu je i čega je ona predsjednica? Što bi na to rekao aktualni predsjednik? Koliko je taj naslov činjenično korektan? A koliko moralno, etički? Odakle je i kome ona dobrodošla?
Iznenađeni smo i koliko je malo (ne)odgovornosti kod čovjeka iz SANU, akademika (?!) Predraga Palavestre, koji zove Envera Kazaza (a vjerojatno i druge) na skup u povodu stote obljetnice rođenja Meše Selimovića i navodi u istom rangu popise država, Bosnu i Hercegovinu, Republiku Srpsku (!?), Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju i Srbiju, u kojima je, kao, djelo Meše Selimovića "imalo najviše odjeka". Je li ovo samo ignorancija i neodgovornost jednog akademika? Koliko je korektno i odgovorno od jednog akademika i jedne istitucije ne znati barem toliko da Srbija priznaje BiH, pa i RS kao njezin sastavni dio? Dakle, nipošto - državu!
Na drugi su način premalo odgovornosti za izrečenu riječ demonstrirali katolički uglednici u Hrvatskoj i BiH. Usred mnoštva korupcijskih afera i socijalne bijede, nevjerojatnih "grijeha struktura", kako bi to eufemistički rekao kardinal Bozanić, ljudi Crkve su se obrušili na tzv. "Noć vještica" kao simpatični i krajnje bezazleni oblik društvene relaksacije, nimalo drukčiji od pokladnih igara ili Djeda Mraza, a koji oni vide kao izraz nevjere. Vjeri su oni, dakako time i naciji, veći problem nego "naši" zločinci iz prošlog rata i "naši" kriminalizirani tajkuni iz poslijeratnog razdoblja. Umjesto da se Crkva odgovorno suoči sa svojim djelovanjem i svojom ulogom u prošlom ratu, kao i sa sadašnjim stanjem u društvu, ona iznova proganja vještice i(li) one koji je upozoravaju na njezino primarno poslanje.
Tako je kardinal Puljić nedavno napao mladog franjevca Petra Jeleča koji je znanstveno identificirao činjenice o ulozi "Katoličke crkve u BiH i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941 - 1945.", te ustvrdio kako je i sadašnje djelovanje Crkve "nerijetko koketiranje s nacionalizmom". Gotovo zvuči nevjerojatno da su Crkvi veći problem nekakve vještice ili jedan mladi franjevac od tisuća poniženih, opljačkanih i obespravljenih ljudi koje društvena nepravda vodi na sami rub egzistencije, beznađa, suicida...
I onda opet "briljira" netko tko je ponosan na "najveću čast koju može dobiti neki Bošnjak" (valjda musliman?), reis. Čovjek čija bi titula (prvi među ulemom, tj. učenim ljudima) podrazumijevala mudrost, znanje i odgovornost, svako malo napriča se takvih besmislica da ga poslije danima moraju od njega samog braniti ne samo oni koji su mu tobože prijatelji, nego i njegovi najveći neprijatelji. Neprijatelji? Pa da, čim mu se ukaže na glupost ili neodmjerenost, odmah skoče oni još gori od njega da ga brane.
A kako nemaju argumente, jer ih toliko da reisa spase od njega samog nema ni Bog, onda potežu riječ koju su nedavno naučili - islamofobija! Svoju "širinu" reis će pokazati tako da razgovara s "Hrvatom i katolikom", a ne novinarom, koji se najposlije pokaže "Bosancem i ateistom". Što tek reći za sve njegove druge paušalnosti i površnosti (neodgovornosti i nekompetencije) tipa da BiH vidi kao Guantanamo; da kritiku iz bošnjačkih redova vidi kao samomržnju kao kod Židova (ona druga je - jasno - islamofobija!); da mu je došla financijska inspekcija (što je drugdje u svijetu normalno!) itd. itd.
Prejaka riječ je ona koja trese brda a porađa miša, ona je velik turban a pod njim hodže nema... Ona je sjeme novih mržnja, jer, kaže Miljković "ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju." Kome je malo bilo oluje? Ratne oluje?