Hrvatski premijer Zoran Milanović i njegova žena Sanja, liječnica koja u zadnje vrijeme ubrzano napreduje na univerzi, odlučili su da njihov stariji sin, petnaestogodišnji Ante, ovoga ljeta sam zaradi za džeparac.
Poslali su ga kod Zokijeva šul-kolege Emila Tedeschija, vlasnika "Atlantic grupe". U tvornici u kojoj pakiraju cedevitu radio je na pokretnoj traci. Mali Ante orbačio je ondje nekoliko tjedana i zaradio oko 800 kuna, od čega je otprilike dvjesta otišlo na različite doprinose od kojih se izdržava tatina država, uključujući tu i parafiskalne namete što konvoju namještenika, u ustanovama koje kao političku parastrukturu održavaju sve bivše i sadašnje vlasti, omogućuju da diskretno parazitiranje na javnim prihodima. Malome Anti 200 kuna nije bog zna što, ali njima dobro dođe.
Zašto je Ante, navodno odličan učenik, poslan na fizički rad u jedan od rijetkih preostalih hrvatskih proizvodnih pogona, u kojemu se, doduše, samo miksaju i ambalažiraju vitaminski praškovi?
Njegovi prijatelji otkrili su novinarima da je to bila roditeljska odgojna mjera. Htjeli su da i sam iskusi rad za plaću i vidi kako se teško zarađuje novac. Uostalom, i njegov otac, dok je bio student, privređivao je kao akviziter, prodajući knjige i usisavače, za kojima tada, na početku rata, nije postojala velika potražnja.
Što je mali Ante mogao naučiti za nekoliko tjedana prakse u "Atlanticu"?
Vidio je da se proizvodni rad u Hrvatskoj ne isplati. Od novca koji tako zasluži, čovjek se ne može prehraniti. Osim toga, tu mu je podastrijet uvid u otuđenje radnika-proizvođača u mašinskoj industriji, koju je prvi opisao Marx, na čemu je poslije zasnovana komunistička doktrina, temelj partije koju je u jednom razvodnjenom i deideologiziranim obliku od svoga prethodnika naslijedio u Hrvatskoj njegov otac, Zoran Milanović. Tedeschijev, pak, otac Svetozar Emil Tedeschi senior, koji je udario temelje "Atlanticu", bio je do kraja života uvjereni titoist, "na liniji", i uvijek glasno objavljivao da se za njegovim stolom u "Esplanadi", koji smo dijelili, može otvoreno o svemu, osim "protiv njegove familije ili protiv Bravara". Familija mu je, dakle, bila na prvom mjestu, a kako su Tedeschijevi stari rod mletačkih trgovaca, protjerani iz Venecije, jer su, kako je sam znao pričati, na referendumu glasali protiv otcjepljenja od Austrije budući da su na skladištu imali veliku količinu plavog sukna za austrijske uniforme, to je Sveto u novoj Hrvatskoj stao odmah izgrađivati vlastiti biznis, dok je lokalnim profesionalnim komunjarama ostao onaj državni u koji je naposlijetku, poslije kraće karijere u diplomatskoj službi, ušao i Zoki, otac maloga Ante Milanovića…
Ante je svakoga dana odlazio na posao među ostale obične radnike, ali je imao tu pogodnost da ga na udaljenu lokaciju prebacuju automobilom policijske pratnje koja se ne odvaja od štićenih osoba iz premijerove uže obitelji. Dakle, dok je Ante tamo nešto mrdao po proizvodnoj traci, dva su kršna momka s federima u uhu i s "hrvatskim samokresom" zadjenutim za remen na hlačama, čamili u neobilježenom BMW-u na tvorničkom parkingu.
To je malome Anti također moralo puno toga razjasniti u zornoj nastavi iz prozvodnog rada koju smo u prethodnim generacijama svi prolazili. Bilo je to u pradoba šuvarovske "reforme školstva" (što frapantno nalikuje na suvremene bolonjske i slične europske procese pedagoške racionalizacije). Mogao je Ante, primjerice, shvatiti da je "proizvodni rad" važan na simboličkoj razini, ako ne i na realnoj, koja se iskazuje tržišnom vrijednošću. Dakle, za državu nije preskupo da ga odvozi i štiti na mjestu gdje će se baviti relativno nevažnom aktivnošću, ako ona ima dubljeg smisla u očuvanju imidža premijerske obitelji kao normalne, radno angažirane familije hrvatskog srednjeg staleža. Uz nešto pomate - a Ante sigurno nije glup, jer su mu takve predispozicije i osim toga je, navodno, odličan učenik - on je tu stekao važnu pouku o stratifikaciji hrvatskog društva. Poklopit će se sa svim što zna odranije, usvojeno kod kuće. Njegov otac, poznato mu je, ni dana nije radio izvan državne službe. Prvo je bio karijerni diplomat, onda profesionalni stranački funkcioner mejnstrimske političke centrale koja se izdržava apanažom iz državnog proračuna, te naposlijetku premijer, a na svakoj toj poziciji, uz dobru, sigurnu plaću na koju poslodavac (država) sama sebi plaća pun iznos doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, uživao je još i mnogobrojne "perks", prinadležnosti koje poziv zaposlenika u javnom sektoru i čini toliko atraktivnim.
S kojim bi drugim zanimanjem već u ranoj dobi mogao putovati po svijetu, živjeti u inozemstvu na diplomatskoj plaći i usavršavati se na najboljim sveučilištima u svjetskim metropolama? Dotle su njegovi vršnjaci trpjeli nedaće na bojištima i u pozadini gdje je započinjala tragedija hrvatske privatizacije, koja je razorila nacionalnu ekonomiju. Pogodnosti je posredno uživala i njegova supruga, mlada, akademski vrlo ambiciozna liječnica. Mali Ante rodio se 1996. u Bruxellesu, gdje je tata tada boravio u hrvatskoj misiji u NATO-u. Tek nekoliko godina kasnije, Zoran Milanović upisuje se u Partiju, u SDP, ali je stranka tada izgubila izbore, pa je nekoliko godina tavorio u pozadini, dok se jednom smionom fintom nije probio na samo čelo organizacije i prve iduće izbore izgubio, a naredne dobio i postao premijer.
Ali, na vlasti kao i na čelu opozicije, uživao je prominenciju koje u slabom hrvatskom društvu stječu političari, gospodari sudbina, koji upravljaju jedinim uspješnim poduzećem u zemlji - javnim službama. Kad su na vlasti, praktično su svemoćni, jer o njihovim odlukama ovisi opstanak i budućnost ne samo državnih resora i javnih tvrtki, nego i onih privatnih, čiju djelatnost država u nas regulira. U Hrvatskoj ne upravlja kapital politikom, nego obrnuto. Najkrupnije kapitalističke tvrtke mogu jedino težiti da postanu - mlađi partner države u zajedničkom poslu iz kojega se ne može istupiti. Jedino će Todorićev "Agrokor" preuzme li "Mercator" postati dovoljno velik da se emancipira od prevlasti jedne države, ostali, pak, moraju njegovati odnose s njenim predstavnicima, moleći boga da ih se što prije riješe, pa dođe opozicija s kojom je novo dijeljenje karata uvijek lakše pa se već unaprijed ondje razvijaju personalne veze i guraju neke pare…
No, Milanović, gord i nepovjerljiv, težak i agresivan, u opozicije je izbjegavao da se socijalizira i, primjerice, prijateljstvo s Emilom Tedeschijem juniorom, vlasnikom "Atlantica", s kojim dugo nije imao nikakve veze, obnovio je tek kad je postao premijer. Dok je prodavao usisavače, a Emil vozio Porsche, nisu se družili. Ali, prošle godine su skupa ljetovali na Hvaru, u nepristupačnoj rezidenciji mladog tajkuna, usred divljeg lovišta, do kojeg se može jedino brodom. Milanović je onamo doplovio velikim policijskim krstašem u pratnji elitne postrojbe, koji ga, naravski, kao štićenu osobu mora slijediti i u tom rezervatu gdje, uostalom, postoji teoretska opasnost od napada muflona.
U socijalizmu partijski funkcioneri nisu imali osobito veliku moć, jer su je morali dijeliti s Udbom, vojskom i različitim federalnim tijelima u multinacionalnoj državi u kojoj je zarana ostvareno višestranačje budući da su u njoj, pod sličnim imenom, djelovale vrlo različite komunističke partije, u kojima su prevladavale oprečne ideje o tome kako treba izgledati zajednički život u zajedničkoj državi, odnosno, treba li tu menažeriju napustiti čim umre ukrotitelj, karizmatični autokrat, Slovenac ili Hrvat, legendarni operativac Kominterne, poznat pod pištoljskim pseudonimom T.T. (Tula Tokarjev, drug Tetejac, odnosno drug Tito). Nadasve, partija nije kontrolirala ekonomsku sferu, nego su je vodili tehnokrati, koji su i sami bili visoki dužnosnici političke nomenklature. Stoga je funkcija u predratnoj partiji bila ono što se prostački na ulici kaže "p… dim". Otac Zorana Milanovića, Sinjanin Stipe Milanović, bio je sitni komitetlija, što je funkcija neusporediva s onom koju danas ima njegov sin. On u današnjoj Hrvatskoj realno uživa položaj Juggernauta (što dolazi od imena indijskog božanstva Šiva Jaganatha, "gospodara svemira", a to je avatara Višne nadležna za materijalnu pojavnost). Upravo je moć u materijalnoj sferi današnjim partijskim funkcionerima praktično neograničena. Iako najčešće nemaju pojma o funkcioniranju ekonomije, pa je ne mogu pokrenuti u pozitivnom smjeru, budući da im nedostaju elementarni atributi (ne moći, nego znanja i sposobnosti, budući da po njima nisu selektirani) oni ipak mogu silno unaprijediti ili unazaditi svaku pojedinačnu egzistenciju odnosno "ekonomskog subjekta". Jednom svojom odlukom Milanović može predati "Podravku" Emilu kod kojega je radio njegov Ante ili, pak, nacionalnu naftnu kompaniju INA prepustiti interesima iza kojih se skriva ruski državni kapital. Ne znači da hoće, uvijek može odabrati ostanak u politici i u javnoj službi, do gorkog i predvidivog kraja, putanjom koju je prošla i bivša premijerka Jadranka Kosor, kojoj je od svega ostala jedino uspomena na platonski zanos prijateljskog odnošaja s Borutom Pahorom.
Bit će da je mali Ante, koji je kroz obitelj upoznao prednosti i izazove državne službe, a sad pojmio i nedaće proizvodnog rada dok kao inteligentan, odličan učenik sigurno zna da je poduzetništvo u Hrvatskoj ćorav posao, ispravno riješio ovu tešku karijernu jednadžbu: zarana se opredijelio za sport pa igra u juniorskom postavu drugoligaškog Nogometnog kluba Zagreb gdje ga je trenirao sam Ćiro Blažević. Zaista, plaća poluprofesionalnog nogometaša u seoskom klubu u švicarskom Luganu veća je od hrvatske ministarske plaće. A za nogomet, za razliku od politike i ekonomije, prirodno smo nadareni.