U svim balkanskim tranzicijskim zemljama uveliko se priziva slavna prošlost. Ljudi se takmiče ko će veličanstvenije odslikati, izraziti istoriju svog naroda. Samo je njihov narod imao tako sjajnu prošlost, a poznato je da drugi narodi zaostaju, zapravo njihovi su korijeni veoma upitni. Pa se čini nevjerovatnim da je zagrebački najtiražniji dnevni list donio članak o hrvatskim istorijskim lažima, u naslovu naglašavajući da su Hrvati bili u istoriji "prljavi koljači". Tim je to znakovitije što se i u hrvatskoj javnosti, posebno u udžbenicima za đake, veliča hrvatska povijest.
Objaviti u tiražnim novinama istraživanje hrvatskih naučnika o zabludama njihove istoriografije govori da je to društvo zrelo za civilizacijsko i demokratsko uključivanje u savez evropskih država. Samokritika je bitan faktor koji govori o zrelosti jedne zemlje, mada znamo da tu obitava većinska populacija nacionalista.
Danas se obznanjuje da su prahrvati, koji su zaposjeli današnju Hrvatsku, bili prljavi i znojni koljači koj su tu jedan razvijeni grad, kao što je bio Salone, sravnili sa zemljom. Ništa se više ne zna o tim prahrvatima, jer nisu za sobom ostavili nikakvog pisanog traga, jer jednostavno nisu bili pismeni. Franjo Tuđman je organizovao veliku proslavu Grobličke bitke s Tatarima, koja se dogodila 1242. godine. No, današnji naučnici kažu da se ta bitka nikada nije ni dogodila. Pa sa ironijom dodaju da je bolje slaviti bitku koja nije ni postojala nego kao Srbi slaviti Kosovski boj, bitku koju su izgubili.
Kod drugih naroda nema istinskih i objektivnih istoričara, ali njihova saznanja ne dođu do javnosti, kao u zagrebačkom tiražnom listu, nego budu sklonjena u nekim stručnim samozatajnim časopisima. Poznato mi je da u listu "Republika", koji u Beogradu i Srbiji malo ko čita, obrazovani akademski svijet objavljuje svoje viđenje srbijanskog društva, koje je u cijelosti kritički obojeno. Međutim, kod Srba u potpunosti vlada prošlost, ali ona koja veliča naciju. Tako je slikanje srednjovjekovne Srbije odista lažno, jer je srednji vijek bio doba mraka i neobrazovanosti.
Postavlja se pitanje da li će se đaci i studenti u ovim našim državicama naučiti da rasuđuju svojom glavom, a ne da im bude servirano kako su prošlosti naših naroda bile veličajne i ponosne. Gotovo svaki Srbin zna sve iz istorija, voli da o njoj mudruje, ali se ne pita da li je njegovo znanje jednosmjerno.
Kod Bošnjaka, zapravo kod muslimana, nekada ranije nije se odviše razgovaralo o prošlosti tog naroda, ali je dolaskom nove vlasti ubrzano to moralo da bude nadoknađeno. Tako se bez ikakve rezerve veliča vladavina Otomanskog carstva, a pojedina imena slave se kao najveći mudraci iz prošlih vremena. Posebno je nezgodna situacija s novijom istorijom, zapravo s antifašizmam, ništa drugačije nego kod Hrvata i Srba. Izravno nacionalni krem svih naših nacionalnih društava svrstava se u redove antifašista, a činjenice govore da su oni od 1942. godine sarađivali sa nacistima. Ko pika činjenice, važne su fame! Kod Hrvata se uporno pokušava Pavelićeva država predstaviti kao slobodarska tvorevina koja se suprotstavila komunizmu, za koji znamo da je pao zajedno s Berlinskim zidom.
Pričali su mi ljudi koji su se u vrijeme Drugog svjetskog rata družili s Alijom Izetbegovićem, tada mladićem. Kažu mi da se u ratu držao po strani, ali je uveliko simpatisao njemačku armadu, vjerujući da će ona svijetu donijeti red. Pa onda nije ni čudo što su dolaskom ovog muslimanskog vođe na čelo države ukinuti svi nazivi ulica po antifašističkim borcima. Počeli su se veličati pisci koji su tokom ustaške vladavine bili u dobrim odnosima s tom vlašću.
Ovih posljednjih godina je moda presvlačenja. Mnogi su ljudi brže-bolje napuštali svoj svjetonazor, uzimali drugi, suprotan. Mnogobrojni pripadnici današnjih nacionalnih stranaka bili su veoma aktivni pripadnici Sasveza komunista. Tako slušam na televiziji Emila Vlajkija, koji bezdušno propagira srpski nacionalizam, a sjećam ga se kada je bio potrčko u Savezu komunista. Rođen u jevrejsko-katoličkoj porodici, potrčao je kod Srba ne bi li dobio katedru na fakultetu u Istočnom Sarajevu. Presvlačenja su veoma unosna.
Nisam siguran koliko živih partizana danas nosi druge košulje, ali je mnogo takvih koji u RS ne smiju da pomenu 25. novembar 1943. godine. Znam da je veoma teško reći, kao što su kazali hrvatski naučnici, da je prošlost, a bogme i sadašnjost, puna prljavih koljača. Sve je pitanje morala.