Prije dva, možda tri mjeseca, žali se svom prijatelju radnik banjalučke Robne kuće "Boska" kako ga je prevario njihov zajednički drugar iz rata. Tri godine blatnjavi rov u Posavini su dijelili, što će reći k'o rod najrođeniji su bili. A taj njihov treći prijatelj došao je tad kod njega u "Bosku" i na obraz i veresiju uzeo odijelo i kravatu, za poslovne sastanke mu trebalo, i rekao da će platiti za sedam dana. Od tada se taj prijatelj više nije pojavio ni sa novcem ni sa odijelom. A ni na mobilni telefon se ne javlja.
Možda ova priča i ne bi bila zanimljiva da taj radnik "Boske" nije jedan od 230 koji već 22, možda i 23 mjeseca već nisu dobili platu, pa je pomalo suicidalna njegova zabrinutost za jedno odijelo iz ionako poluprazne robne kuće. Jer čega se on u stavri boji? Otkaza... Ili da će mu šef odbiti od plate, koju ionako ne dobija... Šta li?
E, to vam je ona nedokučiva istina o urođenom poštenju ovdašnjeg malog čovjeka čiji moral i vjerovanje nikako da se uklope u ovo tranzicijski turbulentno vrijeme. I danas, nakon trideset godina provedenih izmeđe dvije-tri rafe sa odijelima i košuljama, premlad da ode u penziju a star za novi posao, njegova briga se svela na to hoće li nekom službeniku u Vladi Republike Srpske, kada bude obračunavao njegovih 80 odsto od zaostalih plata, što je Sindikat dogovorio s premijerom Miloradom Dodikom, pasti na pamet da mu uračuna i to prokleto odijelo.
Ovo je jedna mala priča u nekada najboljoj robnoj kući na Balkanu, u moru velikih prevara i igara koje su igrane od strane velikih, moćnih i uticajnih, što političara, ministara i biznismena.
Hronološki gledano, zadnjih deset godina priča o "Boski" je u stvari mozaik uglavnom satkan od sitnog i krupnog lopovluka koji su u njoj provodili politički podobni direktori i članovi upravnih odbora, koji se konačno urušio krajem prošlog mjeseca, kada konzorcij "Zekstra - Delta", nije uplatio tri miliona evra.
Sve što se moglo naplatiti iz "Boske", dobro je naplaćeno, od atraktivnih prostora koji su prodati, većinom u 2004. godini, preko stana u centru grada, pa do robe koja je manje ili više s vremena na vrijeme nabavljana na kredit pa prodavana...
Prevara, pardon, prodaja prva. Bez saglasnosti Vlade RS, rukovodstvo "Boske" prodalo je stan u Banjaluci od 104 kvadratna metra SDS-u za tačno 84.000 KM. Kupoprodajni ugovor su početkom juna 2003. godine potpisali Dragan Kalinić, tadašnji predsjednik SDS-a, i direktor Vladislav Babić, član te stranke.
Prodaja druga. Rukovodstvo "Boske" je 2004. godine prodalo 11 najatraktivnijih poslovnih prostora površine 660 kvadrata za tri miliona KM, da bi istu praksu nastavilo i sljedeće 2005. godine prodajom još četiri lokacije, što je ukupnu "zaradu" podiglo na oko 3,7 miliona KM. I vjerovatno ovo i ne bi bio sporan potez tadašnjeg rukovodstva da je postojalo ijedno zakonsko uporište na osnovu kojeg je bilo moguće isparcelisati, prodati i uknjižiti dio robne kuće. Ali kad se poklope interesi vlasti i pojedinaca, sve je moguće...
Bivši ministar trgovine Boris Gašpar i dan-danas na sudu se zaklinje da je za prodaju poslovnih prostora imao odobrenje Vlade, iako svi drugi, od tadašnjeg premijera pa nadalje, tvrde da Vlada nikada nije donijela takvu odluku, jer je 11 lokala prodato prije nego što se o tome u Vladi i raspravljalo. Ono što je ostalo nepoznato i samom Gašparu je, ako mu je vjerovati, gdje je završilo onih 3,7 miliona maraka....
Prodaja treća. Robna kuća "Boska" je dva puta bezuspješno nuđena na prodaju. Na prvi tender za prodaju državnog kapitala, koji je raspisan početkom 2005. godine, javili su "Zepter" i "Janjoš" iz Prijedora, koji su ponudili dva miliona, odnosno 1,1 milion KM. Vlada RS je te ponude odbila ocjenjujući ih neprihvatljivo niskim.
Krajem avgusta iste godine raspisan je drugi tender, na koji se javila samo "Zepterova" firma koja je tada ponudila tri miliona KM. U čitavu prodaju uključila se tada ministrica finansija Svjetlana Cenić, koja, izrevoltirana što nije našla zajedničku riječ sa vlasnikom "Zeptera" oko spornog potraživanje te kompanije za propali posao s mobilnim operatorom, nije željela da čuje za njegovu ponudu i Vlada je odbija uz zaključak da će državni kapital "Boske" biti prodavan preko Banjalučke berze.
I krug prevara, opet pardon, prodaja se zatvara sa "Zekstrom" i "Deltom". Prije oko godinu dana, te dvije kompanije su za kupovinu većinskog državnog kapitala "Boske" ponudile tri miliona evra te se obavezale da u nju investiraju još dodatna tri miliona evra, ne isključujući mogućnost daljih višestruko većih ulaganja.
Palo je tog oktobra prošle godine dosta istorijskih obećanja, od onih da će u "Bosku" doseliti skoro sve svjetske brendove koje imaju i Beogradu, pa do onih da je to kraj agonije radnika...
Sve je bilo tako bajkovito i nestvarno da niko u tom zanosu nije ni upitao zašto novi kupac "Boske" ni bankarsku garanciju nije dostavio. Eto, vjerovano mu je na riječ.
Nije od tad prošlo četiri, možda, pet mjeseci, niti je konzorcij novac uplatio, niti su radnici plate primili, niti se taj gazda "Zekstre" Dragan Đurić ministru Predragu Gluhakoviću javio na telefon, a Banjalučani će i dalje "Gucci" tražiti u Knez Mihailovoj. I sad smo tu, izvarani i bez jasne ideje kako dalje.
Danas, kad prolazite glavnim banjalučkim trgom, vidjećete zatvorenu betonsku zgradu, koja više podsjeća na ogromni ratni bunker, zapitate se koliko u stvari ona vrijedi? Za onih 230 radnika ona vrijedi života, a za sve druge milion-dva. U stvari, ko da više.