Postojeća kriza i napetost među nacijama traju kao hronična bolest postdejtonskog bh. društva, s periodima komplikacije i periodima boljeg stanja, ali da ne prolazi to je svima jasno.
Kriza i napetost traju jer se građani ove zemlje osjećaju ugroženim, dok se periodi komplikacija javljaju uvijek kada se ugroženost treba prevazići. Prevazići u smislu uvažavanja drugog i različitog. Uvažavanja u smislu nepreglasavanja i nenametanja želje i vizije jednog nad drugim.
Kratko rečeno, uvijek kad treba da se dogovorimo javlja se želja za dominacijom nad drugima. Tada se ne razgovara o rješenju i kompromisu već o uslovima kapitulacije manjih. U bh. slučaju, o uslovima kapitulacije dva brojno manja naroda u BiH.
Neki bi tu pojavu nazvali hegemonijom. Naša riječ za to je prevlast i ona se odnosi na dominaciju ili prevlast jedne države ili etničke grupe u državi, u području politike, vojske, ekonomije, vjere i/ili kulture.
Prevlast se najčešće javlja u višenacionalnim državama. Do nje dolazi usljed tri razloga koja se često prepliću.
Prvi razlog za prevlast je propast koncepta nacionalne države. Naime, svi narodi imaju koncept svoje nacionalne države koji odslikava potrebe i ciljeve elite u tom etnosu. Kod Srba su postojala dva koncepta - koncept velike Srbije i koncept Jugoslavije. Zajednički imenitelj oba koncepta je potreba i cilj da svi Srbi žive u jednoj državi. Problem oba koncepta je bio što su bazirana na interesima isključivo jednog naroda, u ovom slučaju Srba. Ostali su bili nebitni u ovim planovima. Kada je počeo da propada koncept Jugoslavije, onda se javila prevlast Srba nad ostalima. Ona se ogledala u nepoštovanju Ustava i institucija Jugoslavije. Ona je podrazumijevala vaninstitucionalnu metodologiju jer nema potrebe za institucijama kad nam koncept propada.
Drugi razlog za prevlast je ekonomsko rasulo. Opet ćemo uzeti primjer Jugoslavije. Ekonomija devastirana, država u dugovima i besparica su u stvari okidači da se nešto radikalno i brzo uradi jer ovako više ne može da se živi. Znači, neophodna je urgencija. Urgencija onog ko najviše voli tu državu. Urgencija u smislu da Srbi uzmu stvari u svoje ruke i da riješe ovo stanje. Pošto nas sve u i iz SFRJ krasi to da se udružujemo samo kad smo protiv nekoga, a ne kada smo za nešto, onda se udružimo protiv drugih koji ne vole Jugoslaviju kao mi. Opet prevlast.
Treći razlog za prevlast je više ljudski i onako više naš. Taj razlog bih definisao kao: "hoćemo prevlast jer nam se može". A može nam se jer imamo JNA.
Kako god bilo, prevlast se pokazala kao strašno loš kohezivni faktor. Ona Jugoslaviju nije ozdravila i izliječila, već ju je sahranila.
Ako ovo gorenavedeno premjestimo u današnju BiH, doći ćemo do nevjerovatnog saznanja. Naime, današnja želja za prevlašću bošnjačke elite u BiH se nevjerovatno podudara s istom željom srpske elite u SFRJ.
To uvjerenje crpim iz saznanja da imamo propast koncepta nacionalne države Bošnjaka. BiH je tim konceptom zamišljena kao zemlja Bošnjaka. Ustav nam kaže da BiH nije država samo Bošnjaka i na nju nemaju pravo samo Bošnjaci. Srbi i Hrvati nisu uljezi, naseljenici ili 8. putnik već ravnopravni narodi s Bošnjacima. Pošto se koncept urušava, onda se primjenjuje vanistitucionalna metodologija. Ona podrazumijeva medijski rat (danas "60 minuta" FTV = prije 20 godina Dnevnik 2 TV BG), podvale (danas "lažni" Hrvati = prije 20 godina "lažni" Albanci), izvoz revolucije (danas OSA na Univerzitetu i protesti u BL = prije 20 godina DB u Prištini i protesti na KiM).
Zatim, ekonomija je danas pred rasulom. Odgovor na to stanje stiže od onih koji najviše vole ovu državu - čitaj politička elita Bošnjaka. I čitav se front ujedinjuje ne na osnovi ekonomskog ozdravljenja već na osnovi zajedništva protiv onih koji ne vole ovu državu.
Naravno, to se sad dešava jer im se može. Imaju OHR. Najmanje. Dobro, i Tužilaštvo. Dobro, i Sud... Dobro, i pola miliona evra za optuženika za ratne zločine...
Argumenti za ovo stanovište leže u postizbornom forsiranju mehanizma prevlasti od strane bošnjačke elite. Taj mehanizam je u samom početku napravljen kao komplikovan mehanizam, gdje od svih funkcija besprekorno radi ona koja reguliše samouništenje bh. sistema.