Pojedinci, kao osnovna jedinica društva, uvijek iznova donose odluke na osnovu kojih usmjeravaju i projektuju svoju sudbinu, ali i sudbinu zajednice. U tom procesu donošenja i odabira odluka mogu se uvidjeti određene zakonitosti, tako da se društva, uslovljena mentalitetom, kolektivnim vjerovanjem, znanjem i nasljeđem, u određenim situacijama ponašaju uvijek na sličan način uzrokujući slične posljedice svojih odluka.
Možemo sad posebno da obrađujemo razloge i uzroke takvog ponašanja ili možemo da pokušamo da otkrijemo zakonitosti i osobine tog, na neki način cikličnog, ponašanja.
Probaću da se bavim ovim potonjim, nadajući se da ćemo bar uspjeti doći nadomak praktičnog upustva koje našem društvu može pomoći u dva pravca - da se izbjegnu odluke koje su u prošlim vremenima imale loše posljedice po nas; i da se da prednost ponašanju koje nam je u prošlosti donosilo uspijeh i benefit.
Prvo moramo da uzmemo u obzir da se ove odluke donose svakodnevno. E sad, da ne bismo ušli u tu raspravu, uzećemo odluke koje su se odnosile i odnose, donosile i donose u prelomnim istorijskim i globalnim situacijama. Te situacije globalno nude nova rješenja, bili u pitanju ratovi ili izazovi koje mogu često da redefinišu, da brišu stare i da stvaraju nove forme, granice, države, nacije i ideje.
Pošto smo u prošlom vijeku imali tri svjetska loma tj. rata, u svakom od njih smo vrlo aktivno učestvovali. Tu je Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i hladni rat, koji se formalno-pravno završio padom zida u Berlinu, a suštinski okončanjem sukoba nastalih raspadom Jugoslavije.
Idemo redom, u Prvom svjetskom ratu smo vrlo dobro odigrali sve poteze, sem posljednjeg. Taj zadnji potez bio je formiranje nove kraljevine, tačnije, način na koji smo to uradili. Nismo željeli skromniji format federacije sa jasnim unutrašnjim granicama kojom bi u eventualnom razdruživanju znali granicu naše i ostalih država te imali manje rizika za budućnost, već smo učinili grešku i odlučili se za unitarnu državu. Tačnije, opredijelili smo se za rizičniju varijantu, u kojoj smo veoma brzo zapali u ozbiljne poteškoće, u krizu i, po opštoj ocjeni, od pobjednika smo postali gubitnici toga rata.
U Drugom svjetskom ratu dogodila se slična situacija. Umjesto da ostanemo u manje rizičnom, poznatom i bezbjednom građansko-demokratskom uređenju, mi smo se opredijelili, opet, za dodatni rizik i samom riziku rata dodali smo rizik socijalne revolucije. Opet smo se igrali i kockali sa nacionalnom sudbinom. Prvo nam se učinilo da smo pobijedili, ali smo stvaranjem ideoloških blokova uvidjeli da smo donijeli pogrešnu odluku i da smo na pogrešnoj strani bloka - na strani gubitnika. Pored ogromnih žrtava na strani saveznika, prošli smo kao zemlje i republike naše bratske koje su bile na strani fašizma, pa čak i lošije od njih. Po stepenu ljudskih sloboda i građanskih prava bili smo u zakašnjenju za našom tradicijom, a pogotovo za svjetskim tokovima.
Sljedeći očit primjer je završetak hladnog rata. Tu smo imali fantastičnu priliku da provodimo i predvodimo reformske procese, dobijemo podršku međunarodne javnosti, da se ponašamo kao Rusija tokom kraja SSSR i napravimo iskorak kojim ćemo riješiti i naše nacionalno pitanje uz pomoć saveznika. Umjesto da rano ranimo i tri sreće grabimo, mi smo opet donijeli odluku koja je u sebi sadržavala najviše rizika. Tako smo zaslijepljeni šansom koja nam se ukazala da dobijemo i ono o čemu nismo ni sanjali, krenuli opasnim putem stvaranjem nacionalne države uz primjenu sile. U prvom trenutku stajali smo dobro na terenu i kad je sve ličilo na pobjedu, stvari su se okrenule u tuđu korist i tako smo mi postali najveći gubitnici hladnog svjetskog rata. Zahvaljujući našoj pogrešnoj procjeni i pogrešnoj odluci, željom za avanturizmom, rizikom i povučeni nekim vidom pohlepnosti, našli smo se u debelom zaostatku za brzim vozom istorije dok su najveći protivnici demokratije i reformi uspjeli da se utrpaju u isti.
Da pokušamo sumirati kako se to ponašamo u ključnim momentima:
U početku u sva tri rata bili smo na strani istorijskih pobjednika. Ubijeđeni smo bili da ćemo pobijediti i nismo žalili da platimo ogromnu cijenu u ljudskim i materijalnim gubicima. U trenucima kada smo bili nadohvat ruke da ostvarimo nedostižnu prednost u odnosu na protivnike i strateški benifit, koji bi istorijski poboljšao našu poziciju, dolazi do "holivudskog obrta" te prednost ispuštamo i nezaustavljivo klizimo na stranu gubitnika.
Elem, zbog ovakve naše reakcije često se koristi izraz da dobijemo rat, a izgubimo mir. Činjenica je da ne gubimo zbog mira već zbog našeg ponašanja i donošenja niza pogrešnih odluka koje nas odvode od pobjede.
Prvo nas krasi inicijativa i aktivizam, koje nas svrstavaju u istorijske narode. Upravo ova osobina gura nas u malu grupu aktivnih aktera svjetskih događaja. Nju, naravno, prati ispravan istorijski instinkt našeg naroda. Mi imamo do određenog, prelomnog trenutka ispravnu procjenu. Onda dolazi pad koncentracije i manjak osjećaja za realnost, nastupa nekritički zanos. I na kraju pesimizam, samosažaljenje i izmještanje krivice na druge te odsustvo introspekcije. Za našu noviju istoriju tipično je da u prelomne istorijske trenutke ulazimo aktivno, sa dobrim šansama i da u toku raspleta plaćamo visoku cijenu, figuriramo kao pobjednici da bismo u strateškoj završnici postali gubitnici. Imamo problem da zadržimo prednost, kapitalizujemo i pretvorimo istu u trajnu prednost za društvo.
Konkretno govoreći, umjesto da realno procijenimo dostignute rezultate, zadovoljimo se njima i postaramo se da ih očuvamo, uvijek hoćemo više kockajući se s onim što smo stekli dok ne kraju sve ne izgubimo. Tako poslije velike pobjede praćene nacionalnim nabojem, slijedi poraz koji dugotrajno povlači za sobom duboku društvenu dekadenciju.
Današnja poniženja koja doživljavamo, počevši od svakodnevnog života do presuda u Međunarodnom sudu pravde, rezultat su naše pogrešne odluke. Možemo da nastavimo da se ponašamo kao i u prošlosti i imaćemo ovakve rezultate ili ćemo iznaći snage i promijeniti ponašanje u pravcu racionalog. Kad uradimo tu promjenu, tada ćemo, vjerovatno, promijeniti i rezultat.