Manji je grijeh krađa i korupcija nego ateizam, poručuje zagrebački nadbiskup Bozanić u blaženom ozračju Božića, što je trostruko uvredljivo prvo za stranku kojoj s tim istupom očito ide u prilog, drugo za onu kojoj to treba oslabiti javnu poziciju a, treće, za sve nas poštene (osuđivane i neosuđivane) ateiste. Bojim se da neće razveseliti ni malog Isusa kad shvati da se zagrebačka prvostolnica svrstala uz hercegovačke logističare tko je jamio, jamio je, glavno je da se ne ukida vjeronauk.
U teologiju se razumijem još manje nego u nogomet, ali koliko znam iz opće kulture, vjera je dar od Boga, pa ne vidim grijeha na onima koji su kod raspodjele toga dobra bili prikraćeni kao i prilikom distribucije privatizacijskih portfelja u procesu što je, kako tvrdi jedan gradski šeret, naziv dobio po tome što se podrazumijevalo da ti zemljak nešto gurne kroz prozor ministarstva, a ti se samo dolje nađeš u pravi čas pa firmu privatiš i dalje nosiš te s njom upravljaš... Jedna gospođa koja kod nas posprema ispričala mi je kako je prošla u privatizaciji velikog zagrebačkog tekstilnog poduzeća. Riječ je o grupaciji "Naprijed" - mi se ne moramo sramiti spominjanja imena.
"Naprijed" je privatizirala Gucić-grupa. Gospon Gucić koji je upravljao s tim marifetlukom jedan je slikoviti lik iz dubravsko-janjevačkog nadzemlja. U času kad je granulo sunce hrvatske slobode, nalazio se u bijegu u Njemačkoj, jer je u Jugoslaviji za njim bila raspisana tjeralica zbog krijumčarenja zlata. Gucić je skupa sa Šuškom pripadao krugu terenskih suradnika Josipa Perkovića, posljednjeg šefa hrvatske Udbe, te prvog šefa hrvatske tajne policije koju je ustrojio Tuđman (Perković je bio na čelu SIS-a, vojne službe, dok su Manolić i Boljkovac preuzeli nadzor nad onom civilnom).
S pokroviteljstvom Gojka Šuška i njegovim utjecajem na Privrednu banku, državnu novčarsku ustanovu koja je u Tuđmanovu poretku preuzela funkciju centralne banke i središnje nacionalne ustanove za valutni šverc (tzv. pranje jugo-dinara), Gucić je stekao sedamnaest poduzeća, uključujući tu tekstilne divove "Varteks" i "Naprijed", koncern "Rudar" te veliku vanjskotrgovinsku tvrtku "Ferimport", koja je uz ostalo posjedovala neboder na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Kad je počeo rat, gospođa koja je bila zaposlena u "Naprijedu", s drugim je krojačicama i radnicama radila dan i noć u praktično neprekidnim smjenama na izradi uniformi za Hrvatsku vojsku. To je trajalo mjesecima, puštali su ih kućama samo da se malo naspavaju, a zatim orbačilo se u nedogled, sve za osnovnu bijednu plaću, bez ikakvih nadoknada za prekovremeno, kao domoljubna radna obaveza, za obranu države i za vlasnika koji će, mislili su radnici, barem ostati solventan, pa im sačuvati radna mjesta. Ništa od toga. Sve su Gucićeve tvrtke pale u stečaj, on se protuzakonito zadužio, novac je pretvarao u devize i naveliko izvozio preko granice, što je sve utvrdila potonja istraga u istražnom postupku koji je naposlijetku pokrenut kad je odapeo Gojko Šušak. Još je Gucić uspio rasprodati nekretnine, zemljište, a tvornicu u kojoj je radila naša gospođa kupila je Privredna banka, pa tu na Zavrtnici podigla velebni neboder za svoje sjedište. Krojačice su otpremljene praktično bez otpremnine. Vrsna krojačica, gospođa sad posprema, a gosin Gucić, pošto je bankrotirao i dospio na sud zbog malverzacija, pobjegao je opet u Njemačku, valjda u Wiesbaden gdje su mu bile stare javke i okupljalo se štutgartsko društvo - Ljubo Zemunac, Arkan, Bagarić, Zoran Petrović Ivica, cijela ekipa. Budući da je imao njemačko državljanstvo, teško je išlo s izručenjem, a zatim se ustanovila da je teško bolestan, pa sad sjedi kod kuće i nitko ga ne dira, a sve rekriminacije i postupci pali su u vodu. Njegov sin je u međuvremenu pokrenuo divovski lanac hipermarketa "Getro". Budući da nema nikakve financijske veze s ocem, jer kod Janjevaca vlada pravilo da svako drži svoje pare i ne zarezuje obiteljskog poglavara, nisu se stečajna potraživanja mogla naplatiti od te nove, mlade, dinamične i profitabilne tvrtke. Ona je, da tako kažemo, nespretnom metaforom svojstvenom novinarskim stilistima, jednom nogom već u raju koji nadbiskup Bozanić obećava čak i lupežima te korumpiranim državnim službenicima, samo ako vjeruju u Boga. No, ako će u raju zaista sjediti g. Gucić, pobožan poput većine Janjevaca, radije ću u pakao, gdje će biti i Madonna, Voltaire, Krleža te Hugh Hefner sa cijelom kolekcijom duplerica. Bozanićev raj s rajskim naseljem "Jozo Martinović" gdje se na olimpijskom prekrižju uzdižu vile za pobožne Hrvate uopće me ne privlači.
Zaista, ti bi zemaljski vladari neba najradije uredili više sfere u skladu sa svojim mjerilima, potrebama i moralnim dostignućima, ali uvijek im je na putu zapreka jedan čovjek - oni misle Bog - po imenu Isus Krist. A kao što je poznato, po njegovom mišljenju prije će u raj ući dvogrba deva nego Josip Gucić i klika pod pokroviteljskom Josipa Bozanića, hrvatskog teologa oslobođenja naroda od njegovih para.