Jedan od vidljivih i svakako veoma neprijatnih ostataka proteklog rata na tlu Bosne i Hercegovine sastoji se i u jako zagađenoj općoj atmosferi u međuljudskim odnosima, u društvenom i posebno u političkom životu u našoj zemlji.
To se zagađenje posebno osjeća u atmosferi koja vlada u političkom svijetu naše zemlje.
Pored toga što je taj svijet logikom ustrojstva države na nacionalnoj osnovi i njenom neprirodnom podjelom već i inicijalno podijeljen na jednom nepolitičkom, u modernom svijetu čak politički izrazito štetnom i osuđenom principu, tj. da se ljudi svrstavaju prema etničkom, a ne prema političkom kriteriju, ova podjela se intenzivira time što se politički život u cjelini podređuje, i u svojoj organizaciji i u ciljevima i u formi i sadržajima svog djelovanja, upravo dominaciji nacionalnih interesa kao regulatornom principu djelovanja politike uopće.
Stoga je naša politika stalno emitirala u javni prostor supstanciju sukoba, sumnji, nevjerice, suprotstavljanja i to na liniji nekakvih fundamentalnih, tzv. historijskih interesa ljudi, koji se svagda i svuda svode i identificiraju jedino kao nacionalni interesi. Etnički horizont je jedini horizont koji je otvoren za našu politiku i za naše ljude uopće i u kontekstu etniciteta se gleda, ocjenjuje i razumijeva svako ljudsko pitanje. Naravno da je to u osnovi jedna velika laže, jer se ljudski život u svom bogatstvu i raznovrsnosti ne može nikako svoditi na etnicititet i nacionalnost i da takvo svođenje i uopće takvo mišljenje i postupanje predstavlja svojevrsno nasilje nad ljudskim mišljenjem i pravima čovjeka, a to se iz prakse jasno vidi.
Cijelo vrijeme su iz te sfere sijevale varnice na jednu ili drugu stranu etničke barijere, a to sijevanje se obogaćuje i grmljavinom i intenzivira pogotovo pred izbore, svejedno da li oni bili opći parlamentarni izbori ili izbori za organe lokalne uprave. Tada se ton govora višestruko pojačava, kako u visini tako i u prijetećim sadržajima i načinu dijaloga.
Zapravo, ne radi se više uopće o nekom dijalogu, nego prije o režanju jednih na druge, a u tom režanju svako poteže svoje argumente i izriče prijetnje i to ne po nekoj valjanoj sadržini i istinitosti, težini i važenju argumenata u odnosu na stvarna pitanja života ljudi, nego po kriteriju po kojem argumenti moraju biti što teži i opasniji za onog drugog, a prijetnja što opasnija, odnosno moraju dovoditi u pitanje što je moguće više od onoga što se smatra za bitni interes druge strane.
Traže se tačke koje najviše bole. A to predstavlja određeni znak morbidnosti takvih dijaloga. U tom kontekstu se onda rasprava ne vodi o stvarnim i tekućim problemima ljudi, društva i države, nego se ona svodi na konačne i historijske i daju se obećanja kako će ti konačni i definitivni problemi biti riješeni i to uprkos i u inat onom drugom. Prema tome, upravo taj inat, a ne neka logika i smisao tih problema postaje sadržina problema, a time se i ti problemi, kao realni politički ciljevi, negiraju.
To je i logično, jer se obećava rješavanje onoga što kao stvarni problem postoji samo u glavama demagoških političara i ideologa i što nikada i nikako nije bilo moguće i neće biti ostvareno, odnosno, što u realnosti donosi enormne patnje i stradanja svim ljudima.
Strast demagoške i ideološke polemike je utoliko veća i jača što njene posljedice plaćaju oni koji s takvim idejama nemaju ama baš ništa i kojima je stalo samo do mirnog života i napretka u ovoj zemlji, koju su upravo demagozi i ideolozi osudili da očekujući takva konačna rješenja započinje nekakvu novu historiju svakih dvadesetak godina iznova i to od nule, od gomile žrtava, razrušene zemlje i golog siromaštva njenih ljudi.
U svim normalnim zemljama generacije nastavljaju jedna na drugu, sinovi i unuci grade na onom što su djedovi i očevi stvorili. Samo u našoj jadnoj zemlji svaka generacija počinje od nule i završava s nulom. To je jedini rezultat vladavine ideologija i demagogija koje već dvije stotine godina vladaju na našem prostoru, a od njih je najgora i najteža ona nacionalistička.
Pored toga što je sve to bez ikakvog stvarnog utjecaja na zbivanja ili bez realne težine, osim što je izraz primitivizma i dokaz onima koji tvrde da smo mi "Balkanci" koji nismo u stanju normalno misliti i razgovarati, iskustvo nas uči da je ovakva vrsta dijaloga naših političara i njihovih plaćenika u medijima i navodnim naučnim i kulturnim institucijama krajnje štetna, ona nam ostavlja samo gorki okus u ustima i dokazuje kako je našoj političkoj eliti malo stalo do običnih ljudi, njihovih malih, ali u biti najvećih i za svaku razumnu politiku najvažnijih, svakodnevnih briga i stvarnih interesa, ali i kako su upravo ti mali ljudi, koji su i glavne žrtve demagogije, još toliko ojađeni i izbezumljeni da ih se i danas može najlakše dobivati na najednostavnije demagoške trikove o tome kako oni "drugi" predstavljaju prijetnju onima "prvima" i da zbog toga svi mi koji smo "naši" treba da se zbijemo i okupimo i da branimo naše tekovine ma kakve one bile.
A, naravno, tekovina nigdje ni od korova. Sve je jednostavna laž i sve se zbiva u sferi fantazije i fantazmagoričnih političkih i pseudohistorijskih ideja i teza o mogućnosti ostvarenja onog čemu je davno prošao vijek, o realizaciji planova koji su već davno postali bespredmetni i o kojima je historija već izrekla svoj negativni sud i koji, zapravo, ne samo da nisu ostvareni ni u najmanjoj mjeri, nego nastojanje da se na njima još gradi politika ugrožava i ono malo što je od njihove historijske realnosti preostalo.
Nije potrebno dokazivati kako ovdje više nikada nije moguća neka velika Srbija i ujedinjavanje "srpskih zemalja" i da je ta ideja propala, a pokušaj njene realizacije u svim dosadašnjim izvedbama donio Srbima samo dodatne nevolje i stradanja, te realne historijske gubitke koji u ovom momentu, a pogotovo u svjetlu nekih ideja koje se uporno propagiraju, obećava isto i u budućnosti. Isto tako, nije moguća ni velika Hrvatska, a i ono što je od nje postignuto u stvaranju kriptohrvatske državice u okviru Bosne i Hercegovine u obliku Herceg Bosne, kao i eliminacije Srba iz historijskih krajeva u kojima su vijekovima živjeli, nema izgleda na konačnu realizaciju.
Naprotiv, ideja o ujedinjavanju svih Hrvata na cjelokupnom "nacionalnom hrvatskom teritoriju" kojeg nije odredila historija nego je određivan u laboratorijama pseudonaučnika i ideologa nacionalizma propala je i iza sebe je ostavila zločine, a Srbi će se kad-tad opet naseliti na prostorima na kojima su vijekovima živjeli i u Dalmaciji i u Lici, Kordunu, Baniji i Slavoniji i sigurno će ući kao aktivni faktor u politički i ustavni život jedne buduće demokratske države Hrvatske, iz koje ih je Tuđman želio isključiti još prilikom donošenja prvog ustava svoje neovisne države. Također, nema govora ni o nekoj muslimanskoj ili bošnjačkoj državici na Balkanu.
Takve ideje, koje je zastupala grupa ideologa unutar SDA, bile su uzrokom mnogih nevolja i stradanja za muslimane u Bosni i Hercegovini i okolnim državama u kojima Bošnjaci žive, a definitivno je propala onda kada se vodeća snaga muslimanske politike tj. Izetbegovićeva stranka SDA odlučila da prihvati Daytonski sporazum.
Sve lamentacije oko toga da je on nametnut i da je nepravedan iz usta protagonista politike koja je dovela do Daytona gube smisao pred činjenicom da je taj sporazum Izetbegović potpisao, kao i da je potpisao onaj dio prethodnog dogovora (famozni potpis Muhameda Šaćirbegovića) kojim je ustanovljena i Republika Srpska, a da na sve to što je Izetbegović preduzeo (nezakonito u smislu činjenice da nije imao ustavno ovlaštenje da to čini) nije reagirala bošnjačka politička javnost, osim nekih rijetkih pojedinaca, te je besmisleno bilo kog optuživati zbog toga što se drži Daytona, barem iz pozicije onih koji slijede politiku Alije Izetbegovića i koji se nisu odrekli nijednog njenog dijela, kao i osporavati pravo nekome da insistira na tom dogovoru, bez obzira na to koliko on bio nametnut i nepravedan prema Bosni i Hercegovini kao historijskoj tvorevini.
Treba jasno konstatirati da je uređenje naših prilika moguće jedino i samo kroz unutarnji proces demokratskog razvoja i približavanja među nama kao Bosancima, u svim oblastima života, a pogotovo u političkom životu, kako bi se u budućnosti i u vezi s našom adaptacijom europskim normama ustrojstva države i odnosa u njoj, ostvario napredak koji će eliminirati ono što je odista besmisleno, nakazno i nezakonito, što nije nezakonito po porijeklu, jer to niko do sada nije na adekvatan način kao nezakonito osporio, odnosno postaje nezakonito time što postaje suprotno demokratskim i općeljudskim normama rješavanja međuljudskih i međunarodnih problema.
Danas je mnogo toga što je prije dvadesetak godina, da ne idemo dalje u historiju, bilo sasvim normalno i zakonito postalo nezakonito i biva odbačeno jer poimanje prava ljudi i naroda napreduje i ne stoji u 18. ili 19. vijeku, pa je čak i 20. vijek vijek zaostalih ideja o tim pitanjima, kako se to zbiva u glavama nekih naših političara i ideologa.
U svjetlu istine da svađa ne znači ništa i ne doprinosi nikome, te da samo odgađa rješavanje onoga što bi mnogo stvari koje su danas predmet i razlog svađe stavilo ad acta, potrebno je da naši političari napuste jezik ideologije i demagogije, osobito oni koji su i sami kao šipci košpica puni onih istih grešaka koje pripisuju drugima, te da se naš prostor očisti od nepotrebnog nanosa verbalizma i pseudoproblema, a da se snage koncentriraju na rješavanje stvarnih problema koje je moguće samo u atmosferi otvorenog ( čak i teškog) dijaloga i saradnje, ali nikako ne i besmislenih javnih svađa i vrijeđanja.
Svađa i javno polemiziranje s najtežim optužbama usmjerenim ka ličnostima javnog života je samo demagoška predstava za narod i to predstava gledana i slušana mnogo puta do sada. Kao takva ona je postala dosadna, pored toga što je neplodna. Zaslužili smo da dočekamo njen kraj.