Dvadeset godina postojanja Narodne skupštine Republike Srpske, kako je u svom uvodnom izlaganju na svečanoj ceremoniji sasvim ispravno primijetio predsjednik Igor Radojičić, u nekom drugom podneblju i vremenu možda i nije jubilej vrijedan posebnog obilježavanja, ali je za balkanske predratne prilike, uzevši u obzir okruženje u kojem su dotadašnji srpski poslanici Skupštine BiH pružili jedini mogući odgovor na preglasavanje kojem su bili izloženi, i više nego hrabre odluke koje su uslijedile, a kojih ćemo se sjetiti naredne godine, izvjestan političkopravni kontinuum koji je usmjeravao i usmjerava društvene tokove.
Nesumnjivo najznačajniji domet tadašnjeg saziva parlamenta je donošenje Ustava Srpske Republike Bosne i Hercegovine, 28. februara 1992, čime su udareni državnopravni temelji Republike Srpske.
Od konstituante pa do današnjih dana, Republika Srpska je, u skladu sa političkom konstelacijom određenog vremena, prolazila kroz ustavne turbulencije. Od "države srpskog naroda" do "jedinstvenog i nedjeljivog ustavnopravnog entiteta" u okviru dejtonske Bosne i Hercegovine, ustavna rješenja su često zavisila, ne samo od onih koji bi trebalo da budu njihovi idejni tvorci i čija bi volja kroz njih morala biti izražena, a to su njeni građani, nego i od spoljnog faktora koji je svoja slova u crveno-plavo-bijelu knjižicu utiskivao pritiscima i najgrubljim kršenjima demokratije kakve doktrina države i prava ne poznaje.
Nekoliko godina po prestanku ratnih dejstava i prvih usaglašavanja sa Ustavom BiH (za šta je pozitivno mišljenje dala i Venecijanska komisija 1996. godine), po inicijativi tadašnjeg bošnjačkog člana Predsjedništva Alije Izetbegovića u pogledu ocjene ustavnosti pojedinih odredaba entitetskih ustava, Ustavni sud BiH donosi čuvenu odluku u predmetu U-5/98, kojom konstitutivnost naroda postaje ustavna kategorija, ne samo na nivou BiH (kako je to predviđeno Aneksom IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir) nego i na nivou entiteta, čime se, po mišljenju mnogih pravnih eksperata, ali i pojedinih sudija Ustavnog suda BiH koji su u postupku donošenja takve odluke preglasani i koji su izdvojili mišljenje, radikalno mijenja sama suština Dejtona. Kao rezultat te odluke, visoki predstavnik se odlučuje na direktno zadiranje u ustavnopravni poredak entiteta, namećući Vijeće naroda kao mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, čiji se pojam tumači vrlo široko, a dosadašnja praksa pokazuje da često pozivanje na njegovu zaštitu u Republici Srpskoj dovodi do apsurda kojima se neravnopravnost konstitutivnih naroda traži u gotovo svakom zakonu. Krajem prošle godine svjedočili smo i teško pojmljivoj situaciji, gdje je određeni klub delegata u Vijeću naroda jednostavno odbio da radi svoj posao, što je, uzevši u obzir ulogu ovog organa, za rezultat imalo kratkotrajnu krizu zakonodavne vlasti. Ukoliko biste se zapitali o pravu visokog predstavnika da na takav način "donese" zakon ili vrši intervenciju u smislu izmjene najvišeg pravnog akta entiteta, dobili biste sasvim šturo obrazloženje Ustavnog suda BiH, po kojem je u BiH na snazi "funkcionalni dualitet" vlasti u smislu nadopunjavanja zakonodavnih aktivnosti domaćih i međunarodnih organa, te da u pojedinim slučajevima visoki predstavnik zadržava pravo da supstituiše (?!) zakonodavce u BiH.
Na sreću stanovnika države nad kojom se provodi "moderni koncept starateljstva u smislu Povelje UN-a", kako je u Komentaru Ustava BiH nazvaše Štajner i Ademović, intervencionizam visokog predstavnika se čini kao stvar prošlosti, iako se tragovi takvog djelovanja osjete i danas, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da je BiH jedna od rijetkih, ako ne i jedina država u kojoj državni sud i tužilaštvo nemaju ustavno uporište. Pored brojnih nametnutih zakona, dakako.
Da se ne bi protumačilo kako je nedovoljna preciznost "naknadnog" entitetskog ustavotvorca u pogledu uloge Vijeća naroda i zaštite vitalnog nacionalnog interesa jedina manjkavost sadašnjeg ustava, navešćemo i druge, kao što su pitanje glavnog grada, suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima u pogledu mogućnosti izricanja smrtne kazne i sl. Svakako da bi odgovore na ova pitanja trebalo tražiti u okviru široke javne rasprave, iz koje bi se mogla izroditi i neka nova i funkcionalnija rješenja administrativne organizacije, sudske i izvršne vlasti i drugim ustavnim kategorijama koje se mogu naći u uporednim sistemima.
Stoga se postavlja pitanje dalje ustavne evolucije Republike Srpske. Da li je vrijeme za novi, sistemski pristup u rješavanju tekućih problema kroz donošenje novog ustava?
Iako bi ovo pitanje u svakoj pravnoj državi (ili unutrašnjoj konfederalnoj/federalnoj jedinici/entitetu), s aspekta redovnih ustavotvornih razmatranja parlamenta trebalo da bude tretirano kao sasvim normalno i uobičajeno, dosadašnja praksa Kancelarije visokog predstavnika je, čini se, uspostavila prećutne standarde, po kojima se i sama pomisao na izmjene Ustava tretira kao tabu tema. Podsjetimo ovom prilikom da je u toku mandata proteklog saziva Narodne skupštine Republike Srpske postojala slična inicijativa, ali i da je istoj momentalno zaprijećeno neprikosnovenim vetom od strane određenog kluba u Vijeću naroda. Postavlja se pitanje: Da li Vijeće naroda, pored svoje nadležnosti u pogledu vršenja zakonodavne vlasti s Narodnom skupštinom, istu ima i kao ustavotvorac? Sudeći po važećem ustavu Republike Srpske, ta njegova uloga bi se odnosila samo na potvrdu ustavnih amandmana, ali ne i na donošenje novog ustava. Ukoliko bi se ovo pokazalo kao tačno, ta bi činjenica stvorila mogućnost da se u relaksiranoj atmosferi razmisli o novim pravcima ustavnopravne izgradnje Republike Srpske kao državotvornog entiteta u okviru Bosne i Hercegovine. Time bi se njen status dodatno ojačao, Ustav dodatno približio evropskim standardima, a Narodnoj skupštini vratila ustavotvorna volja za izgradnju boljeg i funkcionalnijeg okvira za sve njene narode i građane.