Jednog dana, prije koju godinu, u moju kancelariju u Sarajevu ušao je suvonjavi starina od osamdeset godina, visokog rasta, vitkog i uspravnog stasa i dostojanstvenog držanja.
Bio je to Pavle Ilić iz Visokog, već odavno penzionisani kulturni djelatnik, amaterski glumac i hroničar ovog grada, koga sam upoznao nekoliko godina ranije. Znao bi ponekad doći kod mene na malo razgovora kad je bio u Sarajevu kakvim poslom. Ovaj put bio je svečano dotjeran i posebno obučen. Sjeo je mirno i odmah prešao na stvar. Najvećom mogućom pažnjom otvorio je svoju staru izlizanu kožnu torbu i iz nje izvadio nekakav četvrtasti svileni povez. Pokazao mi je staru pohabanu knjigu njegovog oca, u kojoj se nalazio i svojeručni ćirilični potpis Gavrila Principa, sa kojim je njegov otac bio prijatelj. U javnim polemikama i tekstovima koji traju mjesecima o tom vremenu, sva pažnja se usmjerava na sam čin atentata i ličnost mladog Gavrila Principa. Malo pažnje se pridaje političkim i društvenim okolnostima koje su vladale u to doba. Aneksija BiH je izvršena, uz malo unutrašnjih protesta i međunarodnih diplomatskih nota, stvar je legla. Ispod mirne površine stvarnosti odvijao se paralelni društveni i politički život. Ako bi se taj početni period i stanje u BiH moglo opisati riječima Borivoja Jevtića, jednog od mladobosanaca "Spava se i ništa se ne sanja", aneksija je sve promijenila. Gavrilo Princip ne stoji kako se uobičajeno vjeruje na početku, nego na sredini jedne drame, čiji je Prvi svjetski rat završni čin. Ta drama ima svoju dramaturgiju u narastanju, koja počinje OKUPACIJOM, oštro ide prema ANEKSIJI i završava krešendom u ATENTATU, što je samo posmrtno zvono za pripremljeni rat i jednu ostarjelu dekadentnu carevinu. OKUPACIJA je nužno vodila ANEKSIJI, a aneksija nužno vodila ATENTATU. Vrijeme od aneksije 1908-1914 godine ima sve odlike "štimunga revolucije". Djelovanje "Mlade Bosne" u to doba je kombinacija "sna i čina". Ispod naizgled mirne površine u dubini društva spremala se revolucija. Kao što reče Ivo Andrić, te 1914. godine, mrtva tišina krila je dublju istinu: "Budni su samo pjesnici i atentatori". Sarajevski atentat stoji na razmeđu naše dvije zakašnjele, podzemne, prigušivane, blokirane, odgađane, nedovršene i neizvedene revolucije: građanske (buržoaske) revolucije i revolucije nezavisnosti, protiv imperijalizma i kolonijalizma, koje će u nametnutom nam ratu dobiti svoju konačnu realizaciju i epilog. Mladobosanci su svojim djelovanjem ubrzali istoriju. "Mlada Bosna" je u svoje vrijeme po svemu bila moderan i evropski politički pokret. Dok u Evropi traje "Bel Epok", liberalni period mirnog i prosperitetnog razvoja, dotle na njenoj periferiji, u dvije zapuštene i zaostale provincije vlada jedan socijalno i politički anahron režim, kombinovanog orijentalno-feudalnog tipa. "Mlada Bosna" se zalagala za "radikalni demokratizam" "sitni rad" (prosvjećivanje naroda), za opšte pravo glasa, slobodu zbora i dogovora, zaštitu radničkih interesa, reviziju poreskog sistema, "slobodu, bratstvo i jednakost", za religiju koja je privatna stvar pojedinca, "u vrijeme kad se diskutuje o pravima čovječanstva bez razlike socijalnog položaja" i "u vrijeme kada se govori o slobodi kao glavnom faktoru u razvoju nacija". Njen istaknuti predstavnik Dimitrije Mitrinović, u inostranstvu, početkom Prvog svjetskog rata piše tekstove i djeluje u intelektualnoj grupi koja prije svih zagovara neku formu ujedinjene Evrope, kao protivtežu evropskom militarizmu i imperijalizmu. "Mlada Bosna" je nastala po ugledu na "Mladu Italiju", politički pokret koji je u Marselju 1831. godine osnovao Đuzepe Macini, s ciljem ujedinjenja Italije i borbe protiv austrougarske vlasti. Kasnije je "Mlada Italija" ušla u sastav "Mlade Evrope" koja je formirana 1835. godine kao republikanski pokret, koji okuplja mlade narode Evrope protiv starih evropskih monarhija. "Mlada Evropa" bila je međunarodni pokret, koji su činili politički emigranti iz matičnih država, koji su se borili za oslobođenje i ujedinjenje svojih zemalja. U sastavu "Mlade Evrope" bile su "Mlada Italija", "Mlada Poljska", "Mlada Njemačka", "Mlada Švajcarska" itd. Kasnije su nastale "Mlada Turska", "Mlada Belgija", "Mlada Češka", "Mlada Srbija" itd. "Mlada Bosna" je po svojoj političkoj misiji i ideološkom profilu najsličnija pokretu "Fenomani", koji je djelovao u Finskoj sredinom 19. vijeka, kada je grupa mladih prosvećenih nacionalista, u atmosferi kolektivne depresije odlučila reformisati Finsku, bez države, bez političkih institucija, bez društvene elite, bez obrazovanog naroda i pokrenuti obične Fince, razapete između Švedske i Rusije, na djelovanje za opšti javni, narodni interes i napravili od nje naciju i državu. Svi mladobosanci su voljeli svoju zemlju Bosnu. Ali su bili duboko svjesni da je Austrougarska "ovu čudesno neodređenu i nesrećnu zemlju sa bezbojnom istorijom" pretvorila u "okupacionsgebit". Kao što je tačno napisao Alan Ryan, "nacionalizam je opasan poklon koji su kolonizatori nehotice dali kolonizovanima". Pobuna mladobosanaca pripada onome što Valter Benjamin naziva "tradicija potlačenih". "Mladu Bosnu" nisu blagonaklono dočekale političke vrhuške sve tri ondašnje korumpirane i oportunističke nacionalne elite, koje su kolaborirale s austrougarskim vlastima za sitne materijalne i političke povlastice. "Mlade Bosne", očekivano, pribojavale su se austrougarske okupacione vlasti. Tako se desilo ono, po riječima američkog predsjednika Džona Kenedija, što se dešava uvijek kada "oni koji mirnu revoluciju čine nemogućom, čine nasilnu revoluciju neminovnom". Nacionalizam "Mlade Bosne" je bio jugoslovenski, koji je po definiciji pluralan jer obuhvata u sebi više južnoslovenskih naroda: Srbe, Hrvate, Bošnjake, Slovence, Crnogorce i Makedonce, on je ujediniteljski, integracionistički, nije etnonacionalistički, pa je stoga i demokratski, socijalni i antiklerikalan. I kao što reče Miroslav Krleža: "Pod crnim vješalima Gavrila Principa i drugova tamo je uzdisalo i jaukalo pravo i nepatvoreno romantično jugoslovenstvo". Današnji branioci austrougarske okupatorske i kolonijalne politike u BiH i kritičari "Mlade Bosne" imaju nepremostiv problem da dokažu da je strana okupacija bolja i legitimnija od oslobođenja vlastite zemlje i naroda. Krajnje je čudno da oni koji se pozivaju na "staru Bosnu" ne prihvataju da je ona jednom bila "Mlada". Odavanje počasti Gavrilu Principu ne smije biti ni slavljenje političkog atentata, ni ubistva kao čina, ali ni apsolutizacija njegovog žrtvovanja na oltaru kolektivnog kulta žrtve naroda. Prava, odgovorna mjera promovisanja sjećanja na ovog mladog sanjara je ona koja će nas zauvijek osloboditi okolnosti društva u kojima će politički atentat biti jedino preostalo sredstvo političke borbe. Jedina smislena današnja poruka Principovog čina, od onih koji ga slave kao nacionalnog junaka, je stvoriti društvo i zajednicu naroda u kojoj niko neće morati žrtvovati sopstveni i tuđi život za demokratsko društvo i političku zajednicu slobodnih ljudi i naroda. U vrijeme Austrougarske monarhije BiH je posljednja evropska kolonija, a danas posljednja država pod međunarodnim protektoratom. Sto godina od Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata BiH dočekuje na istom mjestu: pod međunarodnim protektoratom. Čak je evropski namjesnik austrijskog porijekla. Austrijsku aneksiju zamijenio je međunarodni protektorat. Vidljiva je želja naroda ovog dijela Balkana da pobjegnu iz istorije obilježene sukobima i ratovima. Kao u filmskom košmaru Srđana Koljevića "Sivi kamion crvene boje", u kome pred početak jugoslovenskih ratova u jednoj sceni dvije žene nalaze torbu punu para poslije obračuna lokalnih kriminalaca, nakon čega jedna od njih izgovara ključnu rečenicu: "Ovo je dovoljno da zauvijek napustimo Ulicu Gavrila Principa". Istine radi treba reći da su posljednji jugoslovenski ratovi i tranzicija poništili mnoge ideje i moralne stavove za koje su se mladobosanci borili. Gavrilo Princip je borac za slobodu i socijalnu pravdu i simbol bosanskog i jugoslovenskog otpora stranoj okupaciji. Mrtav Princip brani Sarajevo pred istorijom, ma koliko se Sarajevo odricalo Principa i njegovih principa.