Franjo Tuđman umro je prije više od dvanaest godina. HDZ je izgubio vlast prije tri mjeseca, ali na HRT-u još su živi Tuđman i HDZ, a njihov duh manifestira se svakodnevno u informativnom programu.
Novi ministar policije blago je u emisiji "Otvoreno" prigovorio Hloverki Novak-Srzić što ga tri godine nije pozivala na televiziju gdje je obnašala dužnost komesara i uređivala sve političke panele. Ona mu je, zatečena, odgovorila: "Pa tek ste došli na vlast!" Gospođa je u nedoumici. Trese glavom kao da ima napad Parkinsona. Kritiku prima s nakostriješenim dlakama na upadljivoj angora-opravi, nekakvim osebujnim "gaćama s rukavima" u kakvima se, ludikrozno stilizirana, svake druge večeri ukazuje u nacionalanom eteru. Dok je vlast na vlasti, uredno je servisiramo, kaže, dakle, Hlo. Evo, sad ste vi vlast i tu ste, u studiju, bez prisustva predstavnika opozicije koji bi vas davili. Lijepo izvodite svoju točku uz moju asistenciju - objašnjavate, argumentirate... Nije li, dakle, sve u skladu s etiketom što vrijedi u intimnim odnošajima svojstvenim ceremonijalnoj hrvatskoj demokraciji? Trka s jednim konjem, to je ono što ovdje zauvijek stoji kao "regle do jeu", pravilo igre!
To je što se tiče politike. Ali, što se tiče ideologije - to je nešto sasvim drugo. Neke pozicije moraju se braniti po svaku cijenu. Nadasve ako je riječ o zaštiti lika i djela predsjednika Tuđmana. Bez uzvišenog lika Oca Hrvatske Nacije ostali bismo - besmrtnim izrijekom Tončija Vrdoljaka, oca Hrvatske Televizije - "kao govno na kiši". Bez državotvorne ideologije, gubi se "raison d'etre", univerzalno objašnjenje, izlika za sve zločine, krađu i kurupciju. Opravdavane tobožnjom povijesnom nuždom, ugrađene su u temelje hrvatske države. U krajnjoj konzekvenciji to opravdava i samo postojnaje ovakvog državotvornog TV pogona na Prisavlju, uređenog kao hram hadezeovske uljudbe. Dnevnik na javnoj televiziji, u koju se ulaže milijardu i pol kuna narodnog novca, gleda dva puta manje nego Dnevnik na privatnoj TV Novoj, koji ne košta ni lipe. A stručnjaci i publika slažu se u ocjeni da su Dnevnik Nove, kao i prilično slabe vijesti na RTL-u, u profesionalnom smislu dva puta bolje vođene od amaterske predstave koje na HTV-u ide u pola osam navečer!
Zato se na prvu naznaku ugroze spomeničkog lika Tuđmanova odmah uključuju sigurnosni mehanizmi, koji rade puno bolje od kočnica hrvatskih lokomotiva, kad ih uzalud pokušavaju zaustaviti na tračnicama što su ih podmazali hadezeovski podmazivači u doba posljednje tuđmanističke administracije dr Ive Sanadera.
Što je izazvalo tu uzbunu?
Na zagrebačkom festivalu "ZagrebDox" prikazan je dokumentarni film Slađane Zarić i Filipa Čolovića "Tuđman i Milošević - dogovoreni rat?" U njemu se, na temelju raspoložive opsežne filmske, zapravo televizijske dokumentacije, pokazuje da su se Tuđman i Milošević u toku "rata za jugoslavensko nasljeđe" susreli 48 puta. U razdoblju same bosanske kampanje (1992 - 1995) Tuđmanov "leteći diplomat", njegov kamerlengo Hrvoje Šarinić, kod Slobe je pak dolazio ukupno jedanaest puta. U narativu dekomuntarnog filma spekulira se stoga o "dogovorenom ratu" Srba i Hrvata, što je vrlo stara teza, koju smo javno prvi iznijeli general Martin Špegelj i ja. On je o tome davno dao nekoliko intervjua, a ja sam napisao poduži esej, koji je prvo izašao u knjizi "Majmuni, gangsteri i heroji" objavljenoj 2001. godine, a odmah zatim, u nastavcima, kao feljton u beogradskoj "Politici". Proširen i dorađen, tiskan je zatim u posebnoj brošuri "Dva pamfleta protiv Tuđmana" (Jesenski&Turk 2005.) Tu je, koliko znam, ponuđen jedini sveobuhvatni interpretativni model historije ratovanja na Balkanu od 1991. do 1995. godine.
Čim je dokumentarni film prikazan na zagrebačkom festivalu, pozvan je u Dnevnik HTV dežurni stručnjak za tu temu, dr Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je objasnio da su sve te priče čiste besmislice kojima se pokušava relativizirati istina o srpskoj agresiji na Hrvatsku, znači još jedna beogradska ujudurma na koju se ne treba posebno obazirati...
U prigodnim polemikama i političkim prijeporima uvijek se iznova razmatra jedino "tko je koga napao", "kako je do rata došlo" i "tko je žrtva, a tko agresor", pa se tražio brzinski, jednostavan zaključak, a izbjegavalo postavljanje punog činjeničnog okvira koji stvara pretpostavku za teorijsko ovladavanje tim kompliciranim fenomenom. Zašto kompliciranim? Zar ne može i jednostavno - Srbi su nas napali, a mi smo se branili! No, je li zaista bilo tako?
U eseju koji sam napisao pet godine poslije "Oluje", postulirao sam da se u tom posljednjem balkanskom ratu (geografska definicija) krije "rat za jugoslavensko nasljeđe" (generička definicija). Vodio se kao građanski rat (pravna definicija), što, naravno, ne isključuje agresiju, odnosno agresivnu politiku najjače zaraćene sile, Miloševićeve Srbije, koja se tada još skrivala iza suvereniteta beogradske vlade Ante Markovića. Bez obzira na slovenske i hrvatske jednostrane deklaracije o nezavisnosti, naime, nju su jedinu priznavale velike sile predstavljene u Vijeću sigurnosti i Ujedinjeni narodi. To znači da je sve što se unutar okvira te međunarodno priznate države događalo do prosinca 1991. godine bio - građanski rat. Dok se ruši Vukovar, branitelji pripadaju paravojnim formacijama ilegalne, nepriznate Tuđmanove Hrvatske, a grad napadaju i civile ubijaju pripadnici legalne oružane sile Jugoslavije, JNA, te njihovi saveznici, dobrovoljačke garde srpskih stranaka, koje se nalaze pod armijskom operativnom komandom. No, bez obzira na legalne i tehničke okolnosti (koje su, zapravo, od drugorazredne važnosti), ratni zločini na takvoj skali uvijek mijenjaju pravni poredak i, uči nas povijest cijelog 20. stoljeća, legitimiraju promjenu granica, pa i samoga držvnog subjektiviteta. To se vrlo rijetko ostvari upotrebom vojne sile, a vrlo često u kompenzaciji ratnih stradanja što ih je takva primjena sile izazvala. Tu ne piše ni u jednom udžbeniku ustavnog prava, ali je glavni operativni kriterij međunarodne diplomacije, koja realpolitički definira državni legitimitet.
Organizator agresije na Hrvatsku bili su u jugoslavenskom građanskom ratu - Milošević i njegova tajna služba na čelu s Jovicom Stanišićem. Obojica su za to optuženi pred Haškim sudom, s tim da proces obavještajcu još traje. Vrh JNA nije optužen, iako su mnogi visoki časnici (primjerice zapovjednik razornog napada na Vukovar, general Mile Mrkšić, loš učenik vukovarske gimnazije, koji je u gimnaziji sjedio u klupi s piscem Pavlom Pavličićem) okrivljeni za zločine počinjene u njihovoj zoni odgovornosti, dok su niži izvršioci, poput pukovnika Šljivančanina, dobili relativno blagu kaznu, jer se nije moglo dokazati da su zbilja kontrolirali bande koje su poklale ranjenike na Ovčari. Takve bande uglavnom su bile izvan efektivne kontrole, kao i, recimo, Merčepova u Hrvatskoj, što međutim ne otklanja zapovjednu odgovornost nadređenih, koju u ovom slučaju snose tadašnji hrvatski ministri unutrašnjih poslova Ivan Vekić i Ivan Jarnjak. Oni, međutim, još nisu izvedeni pred sud, ni haški, ni hrvatski... Znači, iako su uočljivi kriteriji kaznene politike Haškog suda, u primjeni nisu konzistentno primijenjeni.
Ali, najvažnije, sastavljajući pregled i kronologiju "ratova za balkansko nasljeđe", uočit ćemo kako se subjekti, vojne formacije koje u borbama sudjeluju, stalno mijenjaju. Jednom su nosioci te oružane borbe JNA i hrvatska još neustrojena vojska sastavljena od naoružanih stranačkih skupina i policijske žandarmerije, drugi put to su Vojska Srpske Krajine i Vojska Republike Srpske, uspostavljene na organizaciji Teritorijalne obrane bivše države s jedne i HV te HVO s druge, a Armija BiH s treće strane (da još ne kompliciramo uvođenjem u račun Abdićeve kladuške paravojske, kvinslinške formcije u privremenom savezništvu sa srpskim i hrvatskim snagama koje su opsjedale bihaćku enklavu). To je početak priče koja je jako složena, jer ima više subjekata koji stoje u promjenjivim odnosima, koji se mijenjaju od bezuvjetnog neprijateljstva do zajedničkog operativnog djelovanja protiv novog zajedničkog neprijatelja. To se, primjerice, dogodilo u Bosni, kad hrvatske snage zarate protiv ranijih saveznika, regularnih trupa vlade u Sarajevu, pošto prijeđu na srpsku stranu. S tim da ondje, primjerice, osim HVO imamo i HOS, koji još neko vrijeme samostalno ratuje, u savezništvu s Bošnjacima umjesto, po diktatu iz Zagreba, protiv njih... Zbog toga su Šuškovi ljudi organizirali zasjedu pa u njoj ubili Blaža Kraljevića, koji je imao sporo kopčanje.
Savezništva se, dakle, mijenjaju kroz četiri godine fluidnoga rata, ali, iza svih operacija, zapravo, stoje - srpska i hrvatska vlast, Milošević i Tuđman. A NJIHOVE snage nisu nikad jedne na druge ispalile ni metka! Štoviše, sporazum koji je, očito, Šarinić postigao s Miloševićem prilikom redovnih druženja, bio je dogovor da "nema terorizma". Stoga su Hrvati isporučili Srbima ljude koji su samovoljno minirali most na Savi. Vratili su zarobljenog Gorana Hadžića, Arkana i "krtice" iz grupe "Labrador". Zašto? Odnose između Miloševića i Tuđmana uređivali su s obje strane pripadnici bivše službe državne bezbjednosti, stare Udbe, a to su sve bili njihovi ljudi...
Što to znači? To znači da se rat "dogovarao", "kanalizirao", vodio u kontroliranim okvirima i na način koji nije vitalno ugrožavao glavne protagoniste, Miloševića i Tuđmana. Oni su, zapravo, imali više od dogovora - jedinstvo ciljeva i političke strategije što im omogućuje vođenje "posrednog rata" (proxy war) te vojno "konačno rješenje srpsko-hrvatskog pitanja". Kroz fer-šoru na tuđem terenu, što je sasvim podnošljivo za obojicu, pa i poželjno, jer ih na međunarodnoj sceni preporučuje kao regionalne arbitre, lidere preko kojih će međunarodna zajednica najlakše, najjeftinije ostvariti (također ograničene) mirotvorne akcije na koje su prinuđeni zbog nezadovoljstva svjetske javnosti strahotama rata i stradanjem na Balkanu.
Ono što je, dakle, posve nesumnjivo jest da su se Milošević i Tuđman dogovarali, a što su su točno uspjeli dogovoriti i u kojoj su mjeri dogovore poštovali, može se tek predmnijevati na temelju prethodnih i potonjih događaja. No, s takvim materijalom povijesničari i analitičari uvijek i rade - ne raspolažeš fonogramom sastanka Cvetković - Maček, niti znaš što su točno trebali dogovoriti Titovi parlamentarci kad su se 1943. našli u hotelu "Esplanade" s predstavnicima njemačkog Abwehra. Ali možeš zaključivati - nesumnjive činjenice otkrivaju smjer i smisao strateških dogovora i, kao što kaže Biblija - "tko ima oči, vidjet će!"
Ukratko, tema dogovora plodonosnija je u novinarskim i historijskim investigacijama od pitanja krivnje - krivnja je, naime, individualna, a kako ciljevi neke borbe ionako ne opravdavaju zločine, ta moralistička kazuistika ima smisla samo kao politička floskula. A oko toga da su se Tuđman i Milošević sastajali i dogovarali, izravno i preko Šarinića, uopće nema sumnje.
Savezništvo se realiziralo na nekoliko razina. Gojko Šušak je preko Mate Bobana s Karadžićem sklapao političke paktove. Jadranko Prlić starao se da srpska ratna mašinerija ne zaglibi zbog nedostatka goriva. Načelnici stožera HVO detaljno su usklađivali vojne operacije s Ratkom Mladićem. Srbi su pružali artiljerijsku potporu hrvatskim snagama angažiranim protiv Armije BiH. Šuškovi egzekutori Ivica Rajić i Tuta Naletilić djelovali su na terenu s odobrenjem Mladićeva načelnika KOS-a, generala Zdravka Tolimira. Svim tim likovima se, inače, sudi, ili su već osuđeni na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu i sve pojedinosti o tome verificirane su u presudama.
Čak se i skrušeni kardinal Kuharić u jednom trenutku pokušao suprotstaviti upozoravajući na pogubnost takvog savezništva. Primio je surov odgovor na svoje pastirsko pismo s optužbom za nacionalnu izdaju. Poslao mu ga je polupismeni predratni poslovođe u samoposluživanju Mate Boban, ali zapravo su ga napisala dva odmetnuta hercegovčka franjevca. I banjalučki biskup Komarica vapio je do neba zbog izgona Hrvata iz Republike Srspke, no dok se to događalo, u Banjaluci je "predsjednik vlade" hercegovačke paradržave Jadranko Prlić vodio sa Srbima pregovore o teritorijalnom razgraničenju. Sporazum je sporazum, a ovaj je bio više od pukog dogovora...
No, je li cio srpsko-hrvatski rat, od početka do kraja, bio "dogovoren" ili su se dogovarali samo neki njegovi aspekti - primjerice podjela Bosne prema karti koju su sastavili u Zagrebu Tuđmanovi i Miloševićevi akademici - o tome vrijedi raspravljati... Ali, ne s dr Antom Nazorom, hadezeovskim učenjakom, čuvarom Tuđmanova nasljeđa kojega je za ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u prosincu 2004. imenovala netom izabrana Sanaderova vlada.
Tko je uopće Ante Nazor? Kad je postavljen na mjesto ravnatelja, imao je trideset šest godina i akademsko iskustvo nastavnika u podoficirskoj (dočasničkoj) školi u Jastrebarskom, odnosno na katedri za povijest Hrvatskog vojnog učilišta "Petar Zrinski", gdje se opismenjavaju hrvatski generali, najčešće bivši šoferi i podoficiri JNA. Nazor je sudjelovao u Domovinskom ratu, ali, očito, s niskim intenzitetom, pa je usporedno studirao i već 1993. uspio završiti povijest i arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tu je obranio magistarski rad - "Split i Poljica, politički odnosi i međusobna razgraničenja u XIV i XV stoljeću".
Kakav je to izum lokalnih akademskih komičara? Pitanje katastarska granica splitske latinske općine i poljičke neznabožačke barbarije što se sastojala od nekoliko katuna oko Mosor planine, pa se gordo nazivala "Poljičkom Republikom" (poput Malnarove Republike Pešćenice), čini se posve neprimjerenom za neki sintetički znastveni rad. Iz ovih vlaških krajeva, inače, potječe znatan broj prominentnih grezih desničara. Odanle dolaze i čuvene novinarke pašalićevske provenijencije Olga Ramljak i Anita Malenica, što navodi na pomisao da je taj krški kotar nešto poput amazonskog kraljevstva u afričkoj državi Dahomej. Nazora je u svakom slučaju ta materija toliko zaokupila da je - na istoj temi! - još i doktorirao 2007. godine!
S takvim učenjačkim kurikulumom, došao je do sinekure ravnatelja HMDCR, pa ondje zaposlio još petnaest sličnih stručnjaka (većinom bez ikakvih znanstvenih stupnjeva). Predsjednik njegova znanstvenog vijeća je akademik Franjo Šanjek, profesor teologije na zagrebačkoj bogosloviji. Nazor se zatim aktivno uključio u politički život kao watchdog režimske ideologije. A njegova ustanova što se financira iz proračuna vodi međunarodnu akciju "ICTY Injustice - Pokažimo Hagu crveni karton!" dok preko svoje veb stranice poziva ljude na proslavu Gotovinina rođendana javnim čitanjem domoljubne poezije na manifestaciji pod naslovom "SRITAN TI ROĐENDAN, GENERALE"!
Nazor se, također, stara za očuvanja Tuđmanova lika i djela, uvijek spreman da reagira na bilo kakvu ugrozu sveca-patrona lukrativnog kulta hrvatskog nacionalizma. Vrhunska je ironija što je upravo Ivica Račan osnovao HMDCR, no s idejom da se zločini koje su u Hrvatskoj počinjeni znanstveno istražuju, a ne da se skrivaju, osporavaju i dovode u sumnju priopćenjima ove propagandne ustanove koja stalno šalje priopćenja tipa - "Netočni su i nepotpuni podatci (sic!) Teršelićkine zaklade". Ili: "Kome treba laž od 22.000 zapaljenih srpskih kuća tijekom i nakon 'Oluje'?"
To je sve ona Bušićeva i Tuđmanova stara škola - nije u "Jasenovcu" ubijeno toliko Srba koliko se govori, nego znatno manje, a Hrvati su zapravo žrtve laži i neprijateljske propagande... Nazor tu kad treba da relativizira haške brojke o ubijenim i prognanim Srbima radi stvaranja "balansa" s hrvatskim žrtvama. Za ovakav revizionizam u Njemačkoj, primjerice, ide se u zatvor. Tko bi ondje počeo umanjivati, uspoređivati ili opravdavati pokolj Židova pogibijom njemačkih civila ili zarobljenika u Drugom svjetskom ratu, odmah bi se našao u buksi... No, u Sanaderovoj kao i u socijaldemokratskoj Hrvatskoj, te je zasad moguće. Još te za to unaprijede od dočasničkog nastavnika u direktora budžetske ustanove, zaštićenog sindikalnim zakonom koji ovakve državne službenike štiti kao bijele medvjede u sezoni parenja. U nas, zaista, kako mi je govorio pokojni Vlado Gotovac - mislio je, doduše, na njegov rodni kraj, ali isto vrijedi za ovaj naš zajednički - od kultura uspijeva jedino hrvatstvo...
Prema jednostavnoj tablici (fotografija u Galeriji), koja složenu historiju ratova 1991 - 1995. čine transparentnijom, vidi se da je Tuđman bio kriv za etničko čišćenje u Hrvatskoj, a u BiH za agresiju, etničko čišćenje i vođenje osvajačke borbe s ciljem promjene granica. Utoliko Tuđman i Milošević doista nisu posve jednaki - Milošević je kriv za agresiju, etničko čišćenje i vođenje osvajačkog rata sračunatog na promjene granica i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. To je bio sadržaj njegove haške optužnice, dok bi ona Tuđmanova, a nadasve Izetbegovićeva, koje su podignuto tajno, pa proces nije ni započet zbog smrti okrivljenika, imale ograničeniji opseg. Ali, jedno je odmah uočljivo - u ratnom repertoaru na svim stranama najprominentniji je motiv etničkog čišćenja. Balkanska simfonija!