"Metal", "Metalka" Prnjavor, "Agrocentar" Jezero, "Snabdjevač" Prijedor, "Višegradtrans", "Građa", "Prnjavor ekspres", "22. decembar", "Cvjećar", Urbanistički zavod RS, "Elektroservis", Turistički centar "Balkana"... samo je početak spiska preduzeća u koja su ušli Petar Dušanić i Jovo Vidović, a koja su nedugo poslije toga zavijena u crno ili završila u stečaju.
Načini kako su devastirana sva ta preduzeća su veoma raznovrsni. Ako se može dati neko priznanje domaćim poratnim biznismenima, to je svakoko da su virtuozi sa bogatim repertoarom u pronalaženju načina da se uništi preduzeće. Dio tog repertoara prije neko veče smo bili u prilici da direktno čujemo od prvih violina poslijeratne privatizacije u RS.
Poslije nevjerice da će neko ustupiti prostor Petru Dušaniću i Brani Miloševiću, čovjeku Jove Vidovića, da daju svoj pogled na to da li ima stečajne mafije u RS, popio sam malo sode bikarbone kako bih odgledao emisiju.
Što bi naš narod rekao, "našle se kurve da pričaju o poštenju". Dva lika, za koje će vam skoro svaki čovjek u RS reći da su sinonim za destrukciju i korupciju, našli su se da pričaju kako sistem ne funkcioniše. Stvarno, toliku količinu ironije teško da bi mogli da smisle i sami montipajtonovci.
Metodologija uništavanja preduzeća u režiji Dušanića i Vidovića je u stvari jednostavna. Najčešće su dolazili do tridesetak odsto udjela ciljanog preduzeća na svoje ime, do potrebnih 51 odsto su stizali preko kumova, raznih burazera, a nerijetko i uz podršku državnih fondova. Bilo je slučajeva da se dokapitalizacija izvrši sa dva stara kamiona za koje vještak utvrdi da su skuplji od novih.
Kada se dokopaju većine, onda rade šta hoće, kao da drugi akcionari i ne postoje. A i što ne bi, kad tužilaštvo i policija ništa ne mogu da dokažu. Na sve javne prozivke će uvijek licemjerno pitati šta oni imaju s tim, jer zaboga, "mi smo vlasnici samo četvrtine akcija, pitajte akcionare".
Međutim, nejasno je kako baš neko ko ima samo četvrtinu akcija uspijeva da kompletnu imovinu preduzeća prepiše na svoje ime. Kakva je logika da Skupština akcionara Turističkog centra "Balkana" zamijeni restoran, bungalove i zemljište za jedan mali lokal u Banjaluci? I gle čuda, baš lokal Jove Vidovića, najvećeg akcionara u tom preduzeću. Kakva je logika da akcionari propalog preduzeća "Cvjećar", u kojem je inače Milošević direktor, ne reaguju što se više od 110 hektara zemlje nadomak Banjaluke pod nejasnim okolnostima prodaje Vidoviću i što niko ne želi da uprati da li je i gdje taj novac uplaćen?
Kako to da Petar Dušanić ne može da objasni fenomen kako je svako preduzeće u koje je on ušao završilo u stečaju, kao da sije neku vrstu privredne kuge?
Mogu se pitati i Fond PIO i Fond za restituciju zbog čega su ćutke gledali kako se krčmi imovina firmi u kojima imaju 15 odsto vlasništva.
E sad, ključno pitanje je šta rade, kako se to obično kaže, nadležni organi. Šta su i kad uradili kako bi se stalo na put uništavanju preduzeća?
Tužilaštva, osim pompeznih najava, u tim slučajevima gotovo da nikada ništa nisu učinila. Sjetimo se samo koliko je iz Poreske uprave RS, Uprave za indirektno oporezivanje slato izvještaja kako su utvrđene utaje poreza u nekim preduzećima, kako su inspekcije konstatovale da je bilo nelegalnih otpuštanja, da direktor nema adekvatnu stručnu spremu. I šta se desilo? Kratko rečno, jedno veliko ništa!
Tačnije, sve se završilo na oštrim medijskim napisima, koje su izignorisali isprozivani, ali i nadležni, tako da je sve palo u zaborav.
Nažalost, proces destrukcije preduzeća se ne zaustavlja. Svaki dan kada prođem pored zgrade Privrednog suda u Banjaluci vidim grupicu očajnih radnika kako čekaju da počne ročište na kojem će, po pravilu, biti proglašen stečaj u njihovom preduzeća i ugašena nada da će se vratiti na posao.
Da li je neko odgovarao za sve? Naravno da nije. Da ne bude zabune, nisu Dušanić i Vidović jedini krivci za sva zla koja se dešavaju u privredi, spisak njima sličnih je podugačak. Međutim, kada se isključe emocije, veći krivci od njih su oni koji nisu ništa preduzeli da se takve stvari ne dešavaju i, što je još crnje, konstantno ponavljaju iste greške.
Nemoguće je da niti za jedno uništeno preduzeće niko nije odgovarao. Nemoguće je da tužilaštvo niti za jednog direktora nije uspjelo da utvrdi da je kriv što je stotine radnika završilo na ulici i što su sravnjeni pogoni kako bi na njihovom mjestu bile izgrađene zgrade. Kao neka vrsta pomoći tužilaštvu formirani su Komisija za reviziju privatizacije i Specijalno tužilaštvo, s ciljem da se odlučno obračun s privrednim kriminalom. Nažalost, umjesto hapšenja i uspješno okončanih sudskih procesa, država je dobila samo još dvije institucije preko kojih se blamirala.