Kada se privatizacija prepusti sudovima, umjesto da je rješavaju preduzeća, agencije za privatizaciju i resorna ministarstva, tada ovaj ionako težak proces postaje tragikomičan. Poznato je da ono što sud uzme u svoje ruke ne popušta nekoliko godina.
Tako su se za glavu uhvatili stručnjaci iz Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo, jer je sud, četiri godine nakon privatizacije `Bags Energotehnike`, odlučio cijeli postupak bodovanja ponuda vratiti na početak.
U međuvremenu je i sama Agencija pokrenula postupak raskida kupoprodajnog ugovora s kupcem ove firme. I to opet na sudu. Dugogodišnji pravnici i ekonomisti u Agenciji tvrde da se još nisu susreli sa ovakvim slučajem i skoro da boga mole da nadležni sud što prije odluči udovoljiti njihovom zahtjevu i raskine ugovor. To treba da učini onaj sud koji je četiri godine rješavao predmet `Bags Energotehnike` na osnovu tužbe drugorangiranog ponuđača.
Do apsurda je dovedena i privatizacija sarajevskog `Feroelektra`. Reklo bi se da je završena još početkom 2004. godine, ali i danas se povlači po sudovima. Ovdje se nisu mogli dogovoriti Agencija za privatizaciju FBiH i Ministarstvo trgovine FBiH, pa je ministar odlučio poništiti privatizaciju. Ali je zakon dozvolio, kao i u slučaju `Bagsa`, da se kupac može žaliti, pa tužiti, da bi tek nakon dvije godine dobio spor. Zakon je omogućio i ministru da se žali narednoj sudskoj instanci koja, iako je viša, nije stavila tačku na sporove. Poništena je odluka o privatizaciji, ali je djelomično poništena i odluka o poništenju privatizacije! Ministar je donio novo rješenje na koje je kupac uložio tužbu. Rezultat: firma i dalje preživljava i neće se razvijati bar do kraja još jednog sudskog procesa koji vrlo lako može povući drugi.
U slučaju `Šipad eksport - importa` zajednički jezik nisu mogli naći resorno ministarstvo i preduzeće, pa je privatizacija nekoliko godina čekala kraj sudskog spora. Sud je rekao da je ministarstvo u pravu, te da firma nije radila u skladu s propisima, ali će preduzeće tražiti reviziju ove odluke. Razumljivo, jer 50 miliona eura vrijedna luka u Šibeniku, iako u vlasništvu firme, prelazi u pasivni podbilans, što znači u ruke države.
Dok se oni koji rade na privatizaciji međusobno `prepucavaju` i koriste sve moguće pravne lijekove da bi dokazali da su u pravu, dotle firme stagniraju ili padaju, a radnici ispaštaju. Uzrok glavobolja su i loši zakonski propisi. Umjesto dokazivanja ko je kriv, bilo bi poželjno uraditi bolja zakonska rješenja koja privatizaciju neće usporavati, jer dobra privatizacija znači razvoj.