Ovi se ni oko čega ne mogu dogovoriti, ponosno brane nacionalne interese, a zapravo su tvrdoglavci, najobičnije budaletine, koje najviše štete svom narodu. Još da ih iz međunarodne zajednice, iz moćnih ambasada, ne natjeraju na neke kompromise, stajali bismo ukopani, daleko od bilo kakvog napretka. Slabo šta ima dogovoreno zajedničko, svako ima svoju politiku i ić ga nije briga za drugoga.
Moguće da spoljna politika nije mnogo u žiži interesovanja, ali i tu je potpuni rusvaj. Ne zna se šta se hoće, nema opšteg koncepta, nikada se u javnosti nije izašlo sa strategijom prema svjetskim zbivanjima, prema pojedinim državama. Jesmo li mi za rat u Iraku ili nismo? To od naše vrhuške nismo nikada decidno čuli. Nekako ispotiha se poltronski odnosimo prema Americi i Bušu, te šaljemo jedinicu za razminiranje da pod američkom komandom obavlja pozadinski posao. Kao po tome Bosna i Hercegovina ne učestvuje u iračkom ratu. Malo morgen! I sve će biti u redu dok naš prvi vojnik ne pogine (što nikako ne priželjkujem), pa će se naši mediji malo pozabaviti time jesmo li baš morali slati postrojbu u ratni vihor. A to državu i materijalno košta; ali barem ti vojnici nešto zarade.
Kakav je naš odnos prema NATO-u? Dok se u nekim evropskim zemljama uveliko vode javne rasprave treba li ući u sastav ove vojne evroatlantske organizacije, kod nas kao da je ta stvar gotova, jedva čekamo da nas tamo prime. Pita li se o tome išta naše stanovništvo? Druge zemlje o tom važnom pitanju organizuju referendum.
Donedavni ministar inostranih poslova Mladen Ivanić hodao je po svijetu i predstavljao našu zemlju, a da nigdje nije usvojena strategija naše inostrane politike. Pa se naš ministar uglavnom onako paušalno odnosio prema globalnim problemima, čak bi se moglo reći iznosio svoje privatne stavove, zastupajući najviše Republiku Srpsku. A ovo što je nešto kazao sadašnji ministar Sven Alkalaj oko Irana, izgleda zabrljao, zapravo iznosi samo stavove svog stranačkog šefa Harisa Silajdžića. Iz koje je političke stranke ministar, on vodi politiku te stranke. A drugi ministri mu se ne miješaju. Tako je i u našem MIP-u.
Pričao mi jedan diplomata kako mu je mučno da radi u ovom ministarstvu. Niko mu ne daje nikakve zadatke, pa čak ni Ivanić, tako da bi mogao samo prvog doći po platu, niko mu ništa ne bi zamjerio.
Kao da većina naših ambasadora po svijetu vode privatnu politiku, a dosta je slučajeva da vode privatne poslove. Sigurno da je prošlo vrijeme kada je naš ambasador u Austriji bio nekakav Hadžo Efendić, koji nije znao ni naš jezik pošteno da govori, ali je bez mnogo truda izbrukao našu zemlju do kragne.
Zna li se kakav je naš odnos prema arapskim zemljama? U ove dvije bošnjačke stranke, SDA u SBiH, smatraju da su nam ove zemlje prijateljske samo zato što su muslimanske. Zna se da su ove države pomagale BiH, ali mnogo manje od evropskih zemalja. A njihova pomoć, kao primjerice Saudijske Arabije, svodila se na podizanje džamija, na uvoz mudžahedina, talibana i vehabija. Zanimljivo je da među tim islamskim zemljama nimalo nije po volji našim vodećim Bošnjacima Gadafijeva Libija. Izgleda da je to zato što je dugo vremena Gadafi navijao za Jugoslaviju. A ta njegova naklonost za bivšu državu bila je najviše iz pukog interesa. Zapravo, zna se da je Libija od bivše Jugoslavije kupovala velike količine naoružanja, ali je to naoružanje iziskivalo stručnjake da ga održavaju. Pa je Gadafi radi tih stručnjaka dugo držao stranu Jugoslavije. I kada je Libija otvorila uvozna vrata našoj firmi MIMS, gdje se ostvaruju zapaženi izvozni rezultati, malo se o tome govori i još manje pomaže našoj firmi. Ostala je fama da Libija nije za naše muslimane.
Kakav je, inače, naš stav prema zemljama trećeg svijeta? Istina je da mi više nismo član Nesvrstanih, organizacije koja izgleda još životari, ali bi naše interesovanje prema tim zemljama moglo biti mnogo veće. Iz jednostavnog interesa: to su moguće zemlje za naš izvoz. Nije bio Tito mahnit kad se uvezao s afričkim, azijskim i latinoameričkim zemljama, bilo je to za našu bivšu zemlju od velikog biznisa.
Kako će nas strani partneri prihvatiti kad nemamo ni zajednički koncept prema susjedima, Hrvatskoj i Srbiji. Haris Silajdžić je rekao da neće nikad otići u Srbiju, a on je član Predsjedništva koje određuje našu spoljnu politiku. Naši Hrvati glasaju za parlament u Hrvatskoj, a da im gotovo ništa od Sabora ne zavisi. Svako za ular vuče svog magarca.