Danas sve više privatnost postaje dio javnog života, intima ima sve manje pravo građanstva. Do skoro se smatralo da samo privatni životi javnih ličnosti, političara, umjetnika, pjevača i pjevačica legitimno mogu biti stavljeni pod lupu javnosti, ali ubrzano idemo ka onom vremenu gdje će i takozvani obični ljudi biti pod sveukupnom prismotrom.
Sa satelita se može kontrolisati svačija privatnost, vlasti često izdaju odobrenja da se prisluškuju telefoni građana, tehnika se usavršava, pa raznorazni voajeri mogu zadovoljiti svoju nastranost. Danas je teško bilo kome sačuvati svoju intimu.
Oduvijek je čovjek bio radoznao da sazna kakav je život onog drugog u njegovoj privatnosti. Zato je u svim društvima razvijen trač, a romani i filmovi su prepričavali intimni život izmišljenih ličnosti, što je bilo veoma popularno. No, danas se otišlo mnogo dalje, pa se mediji utrkuju ko će prije i bolje proniknuti u nečiju intimu. To su uglavnom poznate ličnosti, ali se novine i televizija ne libe da čeprkaju i po zapretenim životnim situacijama javnosti nepoznatih ljudi. A narod sve guta, pa se smislila i emisija na televiziji `Veliki brat`, u kojoj se u javnost dovode nepoznati ljudi i žene, gdje pokušavaju da se ponašaju sasvim privatno. Zašto narod gleda te emisije koje nemaju sadržaja, koje su objektivno gledano monotone i dosadne?
Potrošačko društvo, koje globalizacijom osvaja sve više svijeta, od trke za zaradom i karijerom nema vremena da se pozabavi svojim ličnim životom, pa ga zanima kako to drugi ljudi žive u nekim nevidljivim staništima, a zapravo u veoma vidljivom prostoru, kamerama pokrivenom. Smišljeno da čovjek nema svog slobodnog vremena, da mora pet dana u sedmici zarađivati novac od jutra do mraka, tjera ga da se bavi intimnim životima drugih, pa je prije koju godinu svjetski hit bila intima Bila Klintona i Monike Levinski. Intimni život čovjeka danas nije više sadržajno bogat, jer je sve podređeno tržišnoj utakmici, ne ostavlja mu ni vremena ni načina da individualizira svoje življenje, pa se životi ljudi štancaju kao na traci. Zato što ljudi sve manje imaju svoj privatni život i ne razlikuju se jedni od drugih, pa su zato gladni da saznaju kakva je intima drugih. I onda budu veoma zadovoljni kada preko tabloida i ostalih medija saznaju da su mnogi izopačeni, seksualno, psihološki. Zadovoljni što su drugi gori od njih.
Cijena nečije intimnosti zavisi od ličnosti, koliko je javna i popularna i o tome da li se govori o pedofiliji, pederastiji, ugnjetavanju djece, raznim svađama ili jednostavno sunčanju golog tijela na privatnoj terasi. Sve ima svoju cijenu. Nije nepoznato da i neke starlete same provociraju medije ne bi li našle prostor u njima za sebe, pa tako stekle popularnost, a time i neki posao.
Da li se u javnosti zna da su neke javne ličnosti u svom privatnom životu veoma pažljive prema svom bračnom partneru? Jeste li ikada pročitali kako je izvjesni političar izrazito uviđavan prema svojim roditeljima, koje često posjećuje i materijalno potpomaže? Ima li mjesta u medijima o djeci nekih umjetnika ili estradnih ličnosti koja su uljudna i dobro vaspitana? Tako nešto nećete nikada naći, to nije tiražno, što znači da je ljudskost jeftina, zapravo bez cijene.
Mada naše društvo želi da se uključi u zapadni društveni sistem, po tretiranju privatnog života javnih ličnosti, posebno političara, veoma smo daleko. Kada se na Zapadu obznani da izvjesni političar petlja, muti, laže, ne piše mu se dobro. Jedan od najuticajnijih svjetskih moćnika, Pol Volfovic, predsjednik Svjetske banke, morao je odstupiti sa svog položaja jer je protežirao u napredovanju svoju ljubavnicu. Takvih primjera ima bezbroj, od pomenutog Klintona koji zamalo nije izgubio čelno mjesto u državi zbog laganja, pa do Niksona i mnogih evropskih političara i ministara, koji su abdicirali zbog nekih nemoralnih radnji. Naprosto na Zapadu birači pamte nečije intimne bezobrazluke, pa neće imati njihovu naklonost.
Kod nas je situacija potpuno drugačija. Naši mediji često iznose optužbe da je izvjesni političar potrošio budžetski, dakle narodni novac bez pokrića, pa umjesto da od birača bude kažnjen, naš narod ga i dalje nosi na ramenima. Što govori o tome da političari koji su pred sudovima, a i oni koji su u zatvoru, imaju punu podršku vlasti i naroda, pa makar bili i ratni zločinci. Mi volimo mutikaše, lopove, prevarante, zločince, pa ih neprestano iz mandata u mandat biramo. I ko je tu nemoralan: političari ili narod?