Hrvatski ministri napustili sjednicu Vlade Federacije BiH, ministri iz SDA najavljuju izlazak iz Savjeta ministara BiH, kantonalne vlade nisu ispoštovale mjere štednje naložene iz Vlade FBiH, SDP i Naša stranka raskinuli koaliciju u Sarajevu... Reklo bi se da se sve raspada.
Gore od ovoga zvuče samo svakodnevni štrajkovi i najave protesta, uglavnom u Sarajevu, ispred sjedišta raznih institucija.
No, nekako je uvijek veća frka kada ministri izlaze iz Vlade, a premijeri nude ili podnose neopozive ostavke, nego kada šačica radnika izađe na ulicu pa ispriča kako nemaju plaćene doprinose 12 godina ili opet nisu primili desetak posljednjih plata. Rijetko ko se zaprepasti kada čuje ovakve podatake jer to i obespravljeni radnici nekako mirno ispričaju u kameru bez posebne drame. Valjda je i očekivana blaga reakcija od ljudi koji svaki dan idu na posao, a znaju da će platu dobiti samo kada se jednom ili dvaput godišnje odluče na štrajk. Šta očekivati od čovjeka koji toliko cijeni sebe da po nekoliko mjeseci radi bez pare i dinara, a uz to preživljava poniženja od trenutka kada dođe da ovjeri zdravstvenu knjižicu do momenta kada bez ikakve podrške i zakonskih garancija liječi i sahranjuje svoje najbliže? Od njih se može očekivati da se mire sa sudbinom i da se više brinu o tome ko je premijer i da li je Vlada danas radila u kompletnom sastavu.
Takvi će izaći na izbore prije nego oni čija egzistencija ničim nije ugrožena i izabraće onoga koji im je dao najmanje lažnih obećanja ili onoga koji ih je posljednji put primio kada su negdje štrajkovali. Još će se hvaliti kako su triputa vidjeli ministra, maršala... Pamtiće svaku njegovu rečenicu i kako je govoreći direktno u oči pogledao baš njega, odanog radnika svoje firme u neopravdanom stečaju, i obećao da niko ne smije da ih bije... Blago i toplo se nasmiješio i vratio se državničkim poslovima.
Takvi susreti se pamte. Pa, ne viđaju se ljudi s TV ekrana svaki dan i još da pored svih svojih obaveza dođu među njih neugledne da im se obrate, blago nasmiješe i pogledaju direktno u oči. Sve to treba nagraditi kada dođe izborni oktobar i tada treba imati malo poštovanja i zalediti sve štrajkove, najaviti nove pregovore i pustiti predsjednike sindikata da tada rade za ministre, maršale, jer dolaze ključni dani od kojih zavisi i sudbina daljeg radničkog organizovanja.
Zato nisu važni štrajkovi u momentima kada se napuštaju vlade i koalicije.
I zaista, raspad vlade u svakoj državi je loš znak, a s obzirom na složenost BiH to uvijek može imati jako loše posljedice. No, ovdje se vlast formira, a i država vodi na trgovačkim principima pa je za očekivati da počne spuštanje cijena dok se trgovci negdje ne nađu i sklope sporazum. Iz političke perspektive o prividnom raspadu vlasti i stvarnom rasulu opozicije u BiH dalo bi se raspravljati, a ovog puta kvaka možda nije u Dejtonskom već Vašingtonskom sporazumu.
Ne treba očekivati da će se neko u političkim sferama upustiti u ozbiljne analize pomenutih trgovačkih odnosa i sporazuma jer država koja ima ovakav narod ne treba da se brine za svoju budućnost.