Opšta ocena sadašnjeg stanja na Kosovu bi mogla da glasi: prvo, jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova i priznavanjem Kosova od dela država EU, SAD i drugih država čiji će broj u narednim nedeljama i mesecima doći do četrdeset, s jedne, i odgovorom Srbije podržane Rusijom, sa druge strane, kosovska kriza je promenila svoju prirodu i dodatno se iskomplikovala.
Drugo, na samom Kosovu vlada prividan mir među Albancima, zbunjenost ali i porast frustracije koja se može pretvoriti u agresuju među međunarodnim predstavnicima, s jedne, i uzavrle strasti i emocije koje na severu Kosova dostižu i stepen euforije i agresije, a među Srbima u centralnom Kosovu i Pomoravlju zbunjenost, preispitivanje i osećanje nemoći, sa druge strane.
Kosovo odnosno kosovske institucije su se, od 17. ferbuara 2008. godine odnosno proglašenjem nezavisnosti Kosova, uputile na dugoročan put u kome su osnovna sledeća dva pravca delovanja:
Prvo, jačanje savezništva sa Zapadom posebno sa SAD u nastojanju da se Kosovo uključi u što više međunarodnih organizacija, saveza i ugovora, kao i da pridobije što više država za bilateralno priznavanje. Time bi se stvorila "nova realnost", koja bi omogućila uklanjanje blokade prijema Kosova u OEBS, Savet Evrope i UN, odnosno promenu stava Rusije i Srbije. Strateški cilj je Kosovo u EU i NATO i to kao lojalni saveznik SAD.
Drugo, jačanje efikasnosti delovanja institucija i uspostavljanje kontrole nad celom teritorijom Kosova. Otuda je već otvorena rasprava o Nacrtu ustava Republike Kosova, a plan je da se ustav usvoji do 10. marta 2008. godine. Ovaj ustav definiše Kosovo kao nezavisnu državu koja priznaje demokratska načela i u potpunosti primenjuje Sveobuhvatni predlog za status Kosova, koji je formulisan pod posredovanjem Martija Ahtisarija. Predviđa se i ograničavanje suvereniteta radi stupanja u međunarodne saveze, poziva NATO da ostane na Kosovu. Srbima se, u Nacrtu ustava, nude garancije po razvijenoj listi prava i sloboda kao i posebnim odredbama o verskoj, kultrunoj i jezičkog autonomiji, pravo na predstavljanje u lokalnoj i centralnoj vlasti uz dvadeset mesta u Skupštini i dva ministarska položaja u Vladi Kosova. Osnivanje srpskih opština se izrikom ne garantuje kao ni samoorganizovanje zdravstva, obrazovanja i socijalnih službi uz pravo održavanja "direktnih veza" sa Srbijom, što je sadržano u Ahtisarijevom predlog. Međutim, u završnim odredbama ustava postoji načelo da u slučaju nesaglasnosti ustava i Ahtisarijevog plana odluku donosi međunarodno civilno prisustvo i to u korist pune primene Ahtisarijevog plana. Dakle, stvoren je prostor da se misija EU odnosno Piter Fej postavi kao arbitar u slučaju zahteva srpske zajednice ili Beograda za novim opštinama i albanskog protivljenja.
Treće, nastavak tesne koordinacije poteza Prištine s Vašingtonom i Brislom. Međutim, to ne znači punu podršku konkretnim merama nove EU misije. U odbacivanju EULEX-a se slažu esktremni Albanci (na primer, pokret Samoopredeljenje), Beograd i Srbi s Kosova. To predstavlja dovoljan razlog za ozbiljno sagledavanje teškoća s kojima će se suočiti EU u realizaciji svoje misije, ali i krajnjih dometa politika Beograda.
Četvrto, postepeno uključivanje srpske zajednice u kosovske institucije i stavljanje teritorija na kojima Srbi žive pod kontrolu kosovskih vlasti. U tome se kosovske vlasti i Zapad uzdaju u uticaja "nove realnosti" na promenu sadašnje politike Srbije i srpske zajednice kao i u to da Srbija neće dugoročnije moći da izgradi efikasne institucije niti da finansira potrebe srpske zajednice. Ekstremniji vrše dnevni pritisak na NATO, međunarodne predstavnike i kosovsku vladu da okončaju "srpske provokacije". Što se tiče predstavnika EU i SAD na Kosovu, oni sve više sužavaju odgovornost za zaoštravanje situacije na premijera Srbije Koštunicu i njegovog ministra za Kosovo Samaržića. Ima najava da bi se, ukoliko se ispostavi da srpski zahtevi suviše komplikuju situaciju, moglo dogoditi da ANA, koja je navodno aktivirana u severnom delu Kosova, preduzme gerilske akcije za "oslobođenje severnog dela Kosova" i da bi mogli da uslede protesti Albanaca na Kosovu, u opštinama centralne Srbije (Preševo i Bujanovac) kao i u Makedoniji.
Što se tiče politike Beograda, ona se sve više prepoznaje u tri segmenta:
Prvo, blokiranje i otežavanje međunarodnog priznavanja Kosova i njegovog uključivanja u međunarodne organizacije posebno OEBS, Savet Evrope i UN. U tome se Srbija javno jedino oslanja na Rusiju. Potom, uslovljavanje preispitivanja svojeg članstva u mnogim regionalnim i međunarodnim inicijativama i projektima nepriznavanjem Kosova kao države ili njegovim isključivanjem iz datih inicijativa i projekata. Trenutno je vidljivo smanjivanje komunikacije s EU i bojkot njegove misije na Kosovu, što će sigurno usporiti ako ne i u potpunosti dovesti u pitanje uključivanje Srbije u EU. Jačanje veza s Rusijom i drugim državama koje podržavaju stav Srbije. Na bilateralnom planu vodi se politika smanjivanja nivoa diplomatske komunikacije s državama koje su priznale nezavisnost Kosova.
Drugo, na Kosovu Beograd podstiče i podržava institucionalizaciju paralelnog života Srba u postojećim srpskim enklavama.
Treće, kosovsko pitanje se sve više koristi od narodnjačkog bloka i SRS za potiskivanje uticaja predsednika Tadića, DS i G17 plus. To dovodi do brojnih rasprava, nekoordiniranih poteza i izjava povodom nasilja u protestima Srba u Beogradu i na severu Kosova, o servisiranju kosovskih komercijalnih dugova itd. No, za sada se pronalazi kompromisni stav. Preti opasnost da ugled Vlade sve više opada, a da pitanje Kosova ode u drugi plan.
Međunarodno civilno prisustvo na Kosovu se nalazi u nekoj vrsti polukontrolisane tranzicije. Naime, SAD i EU su doneli sve odluke o svojoj misiji, počeli razmeštanje njenih činovnika i imenovali njenog šefa Pitera Feja, a da nisu obezbedile saglasnost SB UN.
Što se tiče vojnog prisustva, očigledno je opredeljenje NATO-a da i to pitanje reši mimo SB UN u direktnim dogovorima s Vladom Kosova. Iako su male mogućnosti da se ovaj naum spreči, kratkoročno bi moglo da dođe do zaoštravanja nesporazuma između Srbije i Rusije, s jedne, i NATO-a, sa druge starne.
Ukoliko bi se nastojalo da se napravi neka vrsta svodne "cost - benefit" analize, moglo bi se reći sledeće:
Kratkoročno, dobitnici su SAD (jer su realizovale svoju odluku o priznavanju Kosova i ojačale vezanost Albanaca za SAD), Rusija, koja je pokazala SAD da ne mogu da povlače poteze u Evropi i na Balkanu, a da ne uvažavaju ruski uticaj i interes, EU je dovedena u situaciju da će morati da traži saradnju Rusije da bi umanjila troškove i rizike ove misije, a to znači da će morati da učini brojne koncesije Rusiji. Uz to, Rusija je za sebe, barem za sada, vezala Srbiju.
Albanci mogu da slave ostvarivanje svog decenijskog sna o nezavisnosti od Srbije, ali će se dugoročno naći pred brojnim teškim iskušenjima, posebno u oblasti bezbednosti, ekonomskog razvoja i socijalnog mira.
EU je, uz Srbiju, najveći gubitnik, kako kratkoročno tako i dugoročno. Tačno je da je EU uspela da održi partnerstvo sa SAD, da izbegne dublje međusobne sukobe i da ojača savezništvo s Albancima. Ali, EU nije uspela da ostvari potpuno akciono jedinstvo, a na putu je da izgubi uticaj na Srbiju. EU je rešila dva problema i stvorila na desetine novih. Među novim problemima su i to što je EU produbila svoju uključenost u kosovsku krizu, te će morati dugo da ostane u njoj i da troši novu energiju i novac za umanjivanje opasnosti koje sadašnje rešnje statusa Kosova može da proizvede po region i po EU. Najpre, tajvanizacija statusa Kosova može dugo da traje. Zatim, s jednostranim priznavanjem nezavisnosti kao da se bliži kraju faza raspada bivše Jugoslavije te i faza secesionističkih pokreta. Ali počela je i nova faza - faza raspada bivših federalnih jedinica. Nema garancije da će se sve završiti na teritorijalnom rekomponovanju Srbije. S obzirom na snagu iredentističkih motiva Srba i panalbanskog opredeljenja albanskog pokreta, uz slabost centralnih vlasti Makedonije i BiH, postoji prostor za otvaranje ozbiljne krize ovih država čak i za njihovo razlaganje. Ozbiljna upozorenja već stižu iz Republike Srpske kako s uličnih protesta tako i iz institucija, ali i iz institucija drugog entiteta i visokog predstavnika Miroslava Lajčaka. Što se tiče Srbije, ona je kratkoročni gubitnik, kome je samo preostalo da preduzima defenzivne mere blokade punog međunarodnog priznanja Kosova. To će se, s protokom vremena, svesti na OEBS, Savet Evrope i UN. Uz to, ne zna se koliko to može da traje jer zavisi od odluke Moskve, ali izvesno je da će izuzetno mnogo da košta. Dugoročno, male su šanse da će Srbija uspeti da povrati kontrolu nad Kosovom, a neizvesno je i da li će imati ikakve kompenzacije.