Nije nego. S ovu stranu linije boljitka na sva usta su hvalili odlazećeg Visokog predstavnika. Čovek, govorili su, realan, mudar, daje šansu domaćima da preuzmu odgovornost, ne nameće ništa... I tako redom. Shvatio čovek da treba da ostane, a svojstvo nije bitno. Što znači da nigde nije tako lepo kao kod nas.
Ali, ne lezi, vraže! Poslednjim trzajima i zadnjom kapljicom tinte potpisao i nametnuo Zakon o Spomen-području Srebrenica-Potočari! Znači, nije poseban status Srebrenice, ali jeste Spomen-područja. Pošto je cela Srebrenica spomen-područje na žrtve i ovog i onog vremena i pošto su u pitanju, opet, naši međusobni odnosi u ovoj Big illusive Habitat (skraćeno BiH, prevod: veliko iluzivno prebivalište), onda nije šija, nego vrat. Ničije mrtve nije pitao niko ništa ni kad su ginuli, ni sad kad počivaju.
Naravno da formalno odlazeći, suštinski ostajući Visoki predstavnik sa ovu stranu linije boljitka nije više ni realan, ni mudar, a s onu stranu linije boljitka je postao napredan, pametan, aktivan, itd. Sve nam je tako u BiH: i jeste i nije, i nije kad jeste, i pola jeste i pola nije, i možda jeste i možda nije. Sve odjednom. Zavisi s koje strane linije boljitka se nalaziš. A tek kad se prošara kantonalnim linijama boljitka! E, tada je možda ono što jeste i kad nije, a nije i kad možda jeste, s posebnim osvrtom na možda ako jeste i u slučaju da nije. Sve je jasno kao dan.
Moram i da pitam vlast s ove strane linije boljitka šta rade predstavnici njihove partije u vlasti s one strane? Mislim, da li se i tamo bore za, citiram, ljepšu i bolju Srpsku? Može li to po Ustavu, zakonima i ostalim normama? I šta ćemo sa Srbima s one strane linije boljitka? Da ih pustimo da se sami od sebe ugase ili ćemo im mi sa ove strane dati recept kako da se samounište? Da im nije dužnost da se tamo bore za lepšu i bolju Srpsku, te s tim rečima pune želudac i dušu? Pogotovo što su šanse da srpske povratnike u Federaciji poseti i pomoć donese član Predsedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda ravne onima da se ja probudim u ponedeljak i u ogledalu ugledam Kejt Mos umesto Svetlane Cenić. Čuda su moguća, ali ako nam je istorija učiteljica života, onda je mrka kapa za pomenuto čudo. A tek ovi u Savetu ministara, Parlamentarnoj skupštini i Domu naroda! Verujem da im je ta borba za lepšu i bolju Srpsku sadržana čak i u načinu uzimanja plate, bonova za gorivo, naknade za smeštaj i svih ostalih sredstva koja pomažu u borbi za lepši deo ovostrane nam države. Iz onostranog dela države galame neki koji bi BiH do j..., ali ovostranih, naravno. I ovostrane krvi, i mozga, i ostalih vitalnih organa i interesa.
Sve u svemu, nije nož pod vratom, već sečivo pod šijom. Nije nepodnošenje, već netrpeljivost.
E, sve ovo je uvod u ono što hoću da pomenem. Cela stranica, veliki plaćeni oglas FIC-Foreign Investors Council, nevladine neprofitne asocijacije u čijem sastavu su velikani ovostranog i onostranog tržišta. Ljudi lepo sročili preporuku za deset ključnih reformi u pet oblasti, a koje, kako kažu, mogu biti provedene do 31. marta 2008. godine. Zaista konstruktivan čin i predlog, mada mi samo nije jasno prisustvo u takvom društvu jedne firme koja ama baš ništa korisno nije uradila u ovoj državi, `proslavila` se u tenderima za drvnu industriju i pozivanjem na velike kongresmene i senatore, a `na čekanju` (čitaj: propalo!) je oživljavanje firme koju su uzeli u procesu stečaja. Čudnih tipova i poduhvata zaista mnogo i na ovostranom i na onostranom tržištu.
Nego, zaista predstavlja osveženje da poslovni sektor preuzima inicijativu i da javnim nuđenjem rešenja izaziva i javni sektor da reaguje. Uglavnom smo gledali što moralno što materijalno lobiranje iza zatvorenih vrata. U deset preporuka sadržano je i ujedinjenje finansijskog sektora regije, uspostavljanje zajedničkog tržišta za Jugoistočnu Evropu, eliminisanje carinskih i necarinskih barijera na sve sirovine i repromaterijale za proizvodnju preduzeća u BiH, usaglašavanje zakonske regulative poreza na dobiti između entiteta i distrikta Brčko, itd. Ono što nije rečeno je kako do toga u uslovima kad postoji onostrano i ovostrano, odnosno linija boljitka. I kako do tih rešenja kada Savet ministara, kao nadstrano onostranom i ovostranom, ima produktivnost nula, a blokativnost deset na skali od jedan do deset. Nadalje, ja se ubih galameći da svakom pametnom investitoru treba veće tržište i da priča o liniji boljitka može da bude politička i psihološka, ali ekonomska definitivno ne može da bude. Uostalom, šta će biti ekonomski uloga te linije boljitka ako ikad BiH postane deo EU ili neke druge integracije? O kantonalnim linijama da ne govorim.
Za zemlje u razvoju zavisnost od bogatih zemlja postala je ne baš prijatna činjenica ekonomskog života. To je osnovni razlog za njihov sve veći interes da podstiču veće kolektivno i individualno oslanjanje na vlastite snage. Istovremeno, razvijeni svet, koji se nekad ponosio svojom ekonomskom samodovoljnošću, shvata da je u doba dramatično povećanih i ubrzanih tokova kapitala, sve manje prirodnih i mineralnih resursa, globalne ugroženosti prirodne sredine, ubrzane međunarodne migracije, te neslućenog obima trgovine robom i uslugama, postao ekonomski sve zavisniji od sveta u razvoju. Ta zavisnost nije usmerena samo na potrebu za energijom i sirovinama ili na sposobnost ključnih zemalja (Brazila, Indije, Kine) da stave pod kontrolu ugrožavanje životne sredine. Ta zavisnost se iskazuje i kroz značaj manje razvijenih zemalja kao tržišta za izvoz iz razvijenih.
Ključno pitanje za XXI vek je da li će globalizacija međunarodne ekonomije i sve veća ekonomska međuzavisnost svih zemalja sveta dovesti do veće saradnje ili do više sukoba. U konačnoj analizi, stoga, jedini mogući ishod kretanja ka globalizaciji i međunarodnoj međuzavisnosti je onaj u kojem svako dobija i svako gubi. U međuzavisnom svetu XXI veka, kažu mudre glave, globalni razvoj ne može više nikad da bude igra nultog zbira. Sa svakom godinom, bogate i siromašne zemlje podjednako moraju da dele zajedničku sudbinu. Novi svetski ekonomski poredak mora da bude utemeljen na fundamentalnom principu da je razvoj svake zemlje i svakog pojedinca tesno vezan za razvoj svake druge zemlje i svakog drugog pojedinca. Budućnost celog čovečanstva danas je vezana više nego što je to ikada u istoriji bio slučaj. Svi pokazatelji ukazuju na to da će biti i više u predstojećim decenijama.
Tako u svetu. I to vidi svako kome, na ovaj ili onaj način, ne drže povez na očima. Kako to da bukvalno poskidamo i gaće i damo sve kada je u pitanju davanje kakvog rudnika, gradnja nekog energetskog postrojenja, a između sebe vičemo toliko da se ne čujemo? Kako to da je ovde pametnije dovesti sebi gospodara iz belog sveta nego sniziti tonove i naučiti gospodarenje nad vlastitim sredstvima, prvo, pa zatim kako se posluje sa svetom? Objavljena preporuka članica FIC-a ujedno je poziv i šamar domaćim vlastima. Šamar zato što poslovni sektor zna šta hoće od politike i izabranih lica. Za sada je samo oglas i preporuka. Moć je skoncentrisana kod onih koji hrane i oblače, a ne vedre i oblače iz svoje političke agorafobije.
Ja sam potpuno ubeđena da je moguće imati lepšu i bolju Srpsku sa lepšom i boljom Federacijom u uslovima BiH sa j....a, a ne do j..a. Treba imati taj narečeni organ (ovde pomenut u tačkicama) da se sa za jedno pređe na zajedno do boljeg standarda. Zar za osvešćivanje nisu dovoljni podaci da u BiH svaki četvrti stanovnik živi na granici siromaštva, 20% stanovništva živi ispod granice siromaštva, a 30% u uslovima koji prete padom u siromaštvo, što znači da nemaju nijedan evro dnevno za puko preživljavanje?!