U posljednjih godinu dana svi komentatori, koji su ocjenjivali političko, ekonomsko, socijalno i psihološko stanje u Bosni i Hercegovini, naglašavali su da su našoj zemlji nužne hitne i bitne promjene. Mnogi to još ponavljaju, vjerovatno, misleći na to da bi te promjene morale biti izvana vidljive, da bi se morale izraziti u promjenama teritorijalnih i ustavnopravnih odnosa u zemlji, dakle, da bi se morale naslanjati na promjene do kakvih je došlo u ratu i posredstvom rata, a to znači da bi rat, na drugi način ipak ostao među nama kao određujući faktor naše sudbine.
Takvi ne vide da je ovoj zemlji najpreče da se što prije izvuče iz situacije rata, iz ratne psihologije, iz načina mišljenja koji se temelji na sabiranju rezultata rata i oslanjanju samo na ono što je taj rat donio, bilo u pozitivnom smislu - kao nečiji dobitak, bilo u negativnom - kao nečiji gubitak. Takvi analitičari ne vide i ne mogu da vide da se promjene u Bosni i Hercegovini i to bitne već uveliko događaju.
Ovaj pisac zastupa mišljenje da izvjesne situacije ne mogu da se mijenjaju spolja i posebno intervencijama već dotrajalih i uveliko korumpiranih političkih snaga i ideja koje su propale i poražene. One su poražene u određujućem svjetskom okruženju i ne mogu više igrati nikakvu ulogu ni kod nas. Međutim, moguće su, poželjne i dobro su došle promjene iznutra, promjene u subjektima politike u Bosni i Hercegovini i u načinu mišljenja onih koji misle da mogu biti nositelji promjena. Bosna i Hercegovina je zasićena psihologijom rata i njoj odgovarajućim načinom mišljenja koja je direktno proizašla iz rata i njegovih posljedica. Najveći broj ljudi sve donedavno je uglavnom mislio isključivo iz te perspektive i nije uspijevao da započne misliti u svjetlu činjenice da je rat završio, da nikada više neće biti rata u ovoj zemlji i da je svako posezanje za ratom, kao metodom rješavanja historijskih i političkih pitanja, daleka prošlost, te da se mora misliti na svestrano i svekoliko poboljšavanje osnova i uvjeta života, a ne na prazna nadmetanja i račune prošlosti.
U horizontu misli koju smatram prevaziđenom glavno pitanje je bilo ko je šta kome učinio i hoće li se moći naplatiti nečija muka ili osigurati dobitak stečen na bilo kakav način. Stvari, naravno, neće ići same od sebe, jer je inercija snažna sila u ljudskim odnosima, pa mi moramo sistematski i planski poraditi na tome da otvorimo novu stranicu sveukupnog, a prije svega duhovnog i političkog razvoja, načina mišljenja i shvatanja naše situacije.
Kad sam rekao da se promjene već uveliko događaju, mislio sam prvenstveno na neke bitne političke činjenice. Pobjeda stranke Milorada Dodika u Republici Srpskoj ima takvo značenje. Ona ima dalekosežno značenje za eventualno utemeljenje jednog novog načina mišljenja i politike. Ona je definitivno u historiju poslala jedan cijeli mentalitet, jedan kompleks političkih snaga i jedan način mišljenja o srpskim interesima i vođenja srpske politike. Ako bi Dodik dopustio da bude samo i jedino efikasniji izvršitelj političkog testamenta Radovana Karadžića i njegovih nasljednika iz SDS-a, on bi propao, kao što bi propala šansa za konačno smirenje prilika u Bosni i Hercegovini.
I na drugoj strani, dogodile su se bitne promjene. Pala je politika Tihića, a hrvatska politika se pokazala kao politika bez politike, jer nije uspjela formirati historijski opravdan stav prema Bosni i Hercegovini. Hrvati će morati naći nove političke formule bez intervencije spolja (Sanadera ili Dodika) da nađu politički koncept koji može funkcionirati i tako postanu relevantan politički faktor u Bosni i Hercegovini. Tihić i Lagumdžija, također, moraju shvatiti da su odigrali svoju igru i da špekulacija kao politika nema budućnosti. Izvan igre je ostao način mišljenja i vođenja bosanske politike, koja je oslanja na matricu mi i oni, odnosno prijatelji i neprijatelji Bosne i Hercegovine. Ono što je bitno i novo sastoji se u činjenici da sada imamo dva profilirana lidera koji imaju jasan politički identitet i da taj sadržajno nije vezan za rat, nego za ideju kako da se bolje živi u ovoj zemlji. Te dvije ličnosti su Milorad Dodik i Haris Silajdžić i oni treba više i temeljitije da razgovaraju i da u razgovore uključe i treću ličnost, ako se ona profilira svojim stavovima. Oni ne treba mnogo da misle na to šta se sve okolo i iz raznih uglova i interesa misli. Bosna i Hercegovina i njen naporedak treba da budu osnova i mjerilo za vrijednost politike.