Naš narod je izgubio živce, pa sve ovako zanosi glavom, zastranjiva, hoću reći izlaže se kriminalu. Kad god zavirim na neki kanal televizije, a ono tukne kanalizacija, detaljno se raspravlja kako su lopovi pohapali neku sportsku kladionicu, a ništa bolje nije ni u novinama: tamo se slikaju oni što su zapalili onaj skupocjeni mercedes. Pa sad, ne znam rastumačiti ili ima više kriminalaca ili onih što uživaju u kriminalu?
Ima mnogo dilema koje ne mogu raspetljati. Recimo: da li se navijači na fudbalskim utakmicama marišu onako iz sporta ili zato što su im utakmice dosadne? Ali kako opet razbojnici skidaju za glavu jedni druge negdje na sred ulice, kada tu nema gol štangi? Danas ti je najvažnije da novina ima tiraž, a televizija gledanost, pa se zorno prikazuje kako je izvedena neka pljačka, ne bi li se narod podučio tim posebnim borilačkim vještinama. Ili samo da se narod zabavlja, da mu ne bude dosadno.
Pišem o kriminalu, a ništa se u njega ne razumijem. Najobičnije pitanje ne znam da riješim: jesu li lopovi tako složene ličnosti, pa ih treba sa svih strana osvjetljavati, ili su poučni primjeri te ih treba detaljno posmatrati? A ima i pitanje: jesu li se i prije, u bivšim vremenima, ljudi toliko klepali međusobno, pa je samo u ovom našem novom vremenu moda krasti automobile ili silovati žene? Sve mi se čini da je u današnjem vremenu živnula žurnalistika, jer nekada se nije na takvoj naučnoj razini razmatrao zločin, a biće da je danas i mnogo veća sloboda da lopova možeš tretirati kao najboljeg druga.
Kada bi se novine kupovale zbog kriminala o kojem pišu, a televizija gledala zbog ubistava što ih dokumentarno prikazuju, onda bi se najviše kotirala ona izdanja koja su posvećena samo kriminalu. A bilo je takvih pokušaja, ali novine nisu uspjele. Znači da naši mirni građani uživaju da pomalo se upoznaju s mračnim svijetom ljudskog života. Prevedeno na naš jezik to se tumači tako da naš mirni čovjek želi pomalo da bude uznemiren opakim ubistvima i nemilosrdnim krađama.
Prošlo je skoro petnaest godina od svršetka rata, a naši se narodi prepiru ko je imao više žrtava. Takmiče se u tome da su oni drugi imali bolje pucače i imali više metaka. Čini se da uživaju u svojim mrtvim, izuzetno im je stalo da budu što više u društvu svojih mrtvih. Izgledaju mi nekako morbidno naši ljudi što im je više stalo do mrtvih nego do živih.
Navikli ljudi, pa danas mnoštvo individua ne mogu da odu u zatvor, mada su ga višestruko zaslužili, jer naprosto nema slobodnih ćelija. I tako veliki broj hoda po gradu, umjesto da dreždi u kazamatima. Pa, kada ideš ulicom, ne znaš jesi li sreo lopova ili poštenog akademskog građanina. Ako se tome doda da se dešava da ponekad nevin zaglavi u ćuzi, onda više ne znaš gdje su krivi, a gdje pravi.
Onda je došao novi zakon po kojem ne smiješ tući lopova, pa i onda kada ga na licu mjesta policija zafata kako krade burek u buregdžinici. Ono što policajci nose pištolje i palice, to je zato da se odbrane kada ga hrsuzi napadnu, a ne zato da degeneče onog što su ga uhvatili u tuđem bostanu. Ne smiješ dirati lopova, posebno je zabranjeno nanositi kradljivcima duševnu bol, pa se čini da su oni što su u sukobu sa zakonom više zaštićeni, a naročito kada to učini vlast, uzalud se žališ, dok tvoj predmet dođe na red, ostaćeš bez mnogo drugih vrijednijih predmeta.
Pa se pitam, to što mediji propagiraju lopove i lopovske radnje, možda su to lekcije koje treba da naučimo da ne bismo išli kroz život nespremni i sasvim neobrazovani. A opet možda nas nadležne vlasti hoće da upozore da se čuvamo, jer smo okruženi kriminalcima svake vrste. Kad gledam oko sebe divne komšije i još bolje susjede, prosto mi oko srca milo što nas ima još koji nismo prešli prag nevaljalstva.
A šta da se kaže kada u kriminalističkoj rubrici pročitamo imena naših vrlih političara, što nije rijetkost? To treba razumjeti da kada je čovjeku pri ruci kesa s blagom, vrlo je teško svoje ruke držati duboko u džepovima. Mnogo je lakše ruku pokučiti prema blagu. Zato se i dešava da sirotinja ne zaglavi u haps, jer nema prilike da se pokaže poštenom.
Za vrijeme onog, Drugog svjetskog rata, pitali jednu nenu: "Zar se ti ne bojiš da tvoj čoek ne zaglavi pod švapskom rukom, vidiš li ti koji su rodoljubi stradali i odvedeni u logore?" A nena će kazati: "Neman ja čega da se bojim za svog čoeka, jer moj čoek nije nikakav čoek, niko mu ništa neće." Pa tako i danas uglavnom stradaju oni što su puni love, oni ginu od konkurencije, njima pale auta, njima kradu dnevne pazare.
Lopovi imaju svoj svijet, a čitači novina svoj.