Bilo je to tačno 4. jula ove godine na proslavi američkog Dana nezavisnosti. Tada sam, naime, u potpunosti shvatio besmislenost političkog projekta sa Zdravkom Krsmanovićem, aktuelnim načelnikom Foče i nesuđenim predsjednikom Socijalističke partije.
U užem društvu Krsmanović je otvoreno pitao Mladena Ivanića, lidera PDP-a, da li ostaje njihov dogovor po kojem će formirati koaliciju za sljedeće opšte izbore.
"Nije problem, samo ti znaš šta moraš prvo uraditi u svojoj partiji", odgovorio je Ivanić.
"To je već sada gotovo. To je završena priča. Garantujem", bio je samouvjeren Krsmanović.
"Prvo ti završi u partiji, pa ćemo onda sjesti i ozbiljno razgovarati", oprezan je bio Ivanić.
Postavio sam Krsmanoviću tada dva pitanja. Prvo, da li stvarno misli da će poraziti Petra Đokića na stranačkom kongresu, i drugo, da li stvarno vjeruje da može on na čelu Socijalističke partije preći izborni prag, odnosno napraviti ozbiljniji rezultat da bi uopšte razmišljao o sebi kao budućem premijeru Republike Srpske.
"Priča o predsjedniku Socijalista je ispričana i ja sam novi predsjednik, a ostalo je samo da to formalno bude završeno na kongresu. Znam kako stoje stvari na terenu, ljudi su uz mene, žele promjene. Drugo, garantujem da će Socijalistička partija imati minimalno deset poslaničkih mjesta u Narodnoj skupštini i činićemo novu vladajuću koaliciju bez SNSD-a", odgovorio je Krsmanović.
Nije puno pomagalo ni racionalno obrazloženje da Socijalistička partija ima stabilno oko pet odsto biračkog tijela već duži niz godina i to je neki maksimim na koji može računati, da ima lošu stranačku infrastrukturu u većini opštinskih odbora u Republici Srpskoj koja jednostavno ne može da napravi značajniji iskorak, bez obzira ko bio na čelu partije, da sa izuzetkom Foče, Teslića, Brčkog i Banjaluke, ta partija ima ozbiljne probleme sa kvalitetnim mlađim kadrovima na koje se može osloniti. Ne. Ništa nije pomagalo.
Krsmanović je imao san iz kojeg se, izgleda, još nije probudio. Kao da nije shvatio da je Petar Đokić ostao predsjednik Socijalističke partije i da je je za Đokića glasalo oko 60 odsto prisutnih delegata, što uopšte nije tijesan izborni rezultat.
Danas Krsmanović vozi priču kako je uz njega više od 90 odsto članstva partije, da je izbor za predsjednika bio klasična manipulacija listićima te da će, nakon što dobro analizira, procijeniti situaciju sa istomišljenicima i odlučiti hoće li formirati novu političku stranku ili će se primiriti u sadašnjoj pa nakon opštih izbora sljedeće godine krenuti u novu ofanzivu na stranački tron.
Danas su od samog Krsmanovića više razočarani njegovi politički sponzori i mentori iz Sarajeva. A, kako i ne bi bili kada je on otvoreno zagovarao, ne promjenu politike Socijalističke partije i njeno jačanje unutar vladajuće koalicije već radikalni zaokret koji je direktno suprotstavljen dejtonskom uređenju BiH.
Njegova politička filozofija našla je temelje u bošnjačkoj unitarističkoj politici, po kojoj je sadašnja ustavna struktura sa dva entiteta, deset kantona i 125 opština neracionalna, neefikasna i ekonomski neodrživa, te je treba promijeniti.
Otvoreno je zagovarao ustavne promjene po kojima BiH treba bit uređena sa dva nivoa vlasti i Sarajevom kao glavnim gradom koji će imati poseban status i koji će biti definisan Zakonom o glavnom gradu. Prvi nivo vlasti predstavljale bi opštine, koje bi imale znatno veća ovlaštenja koja bi na njih bila prenesena sa entitetskog i kantonalnog nivoa. Drugi nivo bio bi državni nivo, koji bi BiH uveo, kako smatra Krsmanović, u društvo normalnih država, svakako sa jednim predsjednikom kojeg bi birao parlament, ukoliko hoće da bude primljena u članstvo Evropske unije i odbrambene evroatlantske strukture.
"Bez ovog cilja BiH nema budućnosti i sve što predstavlja prepreku na tom cilju treba, čim prije, eliminisati", smatra Krsmanović. U svojoj političkoj platformi on, doduše, ostavlja mogućnost da građani svake opštine odluče na referendumu kakvo će biti uređenje između opštinskog i državnog nivoa vlast, jer smatra da će se ti interesi vremenom mijenjati i da će nekada to biti motivisano nacionalnim pitanjem, a nekada isključivo ekonomskim.
Tačno na kongresu Krsmanović je ovu svoju platformu vješto upakovao u patriotsku priču o bivšem borcu Vojske Republike Srpske.
No, dobro. Ostavimo sada Krsmanovića po strani, jer on nema više dvije mogućnosti već samo jednu, a to je da sa svojim istomišljenicima formira novu političku stranku sa gore navedenim programom pa da ide na izbore. To će biti najbolja potvrda politike koju zastupa i on i oni koji su mu nerealno duvali u leđa.
Puno važnije pitanje je šta će već danas, ne čekajući sutra, uraditi Petar Đokić da mu se više u partiji ne dogodi Zdravko Krsmanović, ne zato da mu stranka ne završi u opoziciji već da rizikuje da potpuno nestane s političke scene.
Odnosno, hoće li Đokić vać danas, a što je i najavio, pokrenuti mehanizam unutrašnje konsolidacije stranke i njeno organizaciono jačanje. To prvenstveno podrazumijeva potpuno dubinsko čišćenje stranke na terenu od Krsmanovićevih pristalica, bez obzira na njihove motive, bili oni ideološki ili interesni.
Za početak, mogao bi to uraditi, na primjer, u Opštinskoj organizaciji u Tesliću sa Radetom Pavlovićem na čelu, koji je veliki dio kadrova i resursa stavio na raspolaganje Krsmanoviću i njegovoj političkoj promociji.
Ukoliko Đokić bude odugovlačio ovaj neminovni proces, onda i njegova izborna pobjeda na partijskom kongresu neće značiti baš puno. Tačnije, podijeljenoj stranci ostaje samo da se sama od sebe ugasi.