(Kolumna objavljena u "Nezavisnim novinama" 12. maja 2000. godine. Nezavisne.com će u narednim danima objavljivati odabrane kolumne Aleksandra Tijanića)
****************************************************************************************************************************************
Ako sudim po onome šta je na proslavi Devetog maja rekao partizanima, i kako je, posle toga, sprečio miting u Požarevcu Sloba ima i volje i snage da podnese još veće srpske nesreće od dosadašnjih!
Njegov govor predstavlja nacrtanu budućnost Srbije u ovoj i sledećim godinama. Na moju žalost, takva budućnost predstavlja našu sudbinu i ona je, po sadržaju, buduća biografija pre tri dana oročenih mrtvaca.
U tekstu gde su poruke bremenite pretnjama a pretnje prepune poruka niko nije pošteđen svog zadatka. Svet, misli se na ovaj razvijeniji, fašistički deo, mora da poklekne i prizna poraz pred naletom Srba. Dakle, borba! Ostatak sveta, onaj nerazvijeniji, mora da sledi srpski primer. Dakle, i tu borba! Što se, pak, samih Srba tiče, tu su stvari jasne. Dakle, i kod kuće borba!
Naš predsednik nas je konačno podelio na Srbe, koji će ga možda preživeti i na Srbe kojima taj hobi neće poći za rukom. Sve što govori, sve što radi, sve što naređuje, sve što planira, način na koji bira izvršioce, metodi kojima priprema srpsko javno mnenje da bez roptanja upija sve veću dozu nasilja, socijalnog sadizma i ekonomskog mazohizma, sve to ukazuje da je u svojoj glavi fiksirao datum raščišćavanja sa svima koji veruju da su sledeći izbori dan narodnog presuđivanja za sve što mu je urađeno u ovoj deceniji.
Zato je najpre označio cilj. To su znači male sluge Novog Fašizma i krvavi saveznici koji izdaju svoju zemlju. Obratite pažnju na pridev KRVAVI. Politički, to su oni koji su okrvavili ruke; dakle, oni koji ubijaju po Srbiji za rudi račun. Ko ubija, gubi pravo da se ljuti, ako u toj krvavoj igri bude podvrgnut istom tretmanu. Nikad nijedan šef evropske nacije, u ovoj polovini veka, nije poslao jasniju poruku svojoj opoziciji. Kojoj, istini za volju, nije dokazano nijedno ubistvo pogotovu ne političko ali, u revolucionarnim vremenima, sramota je voditi računa o sitnicama, sudbinama, istini, pravdi, dokazima i moralu.
Posle označavanja cilja, onaj pomenuti pridev označava sredstva. Ona će, sudim, biti krvava. Veoma je simboličan način na koji su tučeni otporaši u Požarevcu: svima su veliki krvni podlivi zatvorilj oči. Šta ima da gledaju? Šta ima da znaju? Šta ima da pamte?
Takav pridev oslobađa sve aktere drame, sa režimske strane, svake odgovornosti jer, to je valjda svim dobronamernim Srbima jasno, u pitanju je hvale vredna akcija tamanjenja srpskih bubašvaba. Da bi ušli u kondiciju, svim liderima određenih segmenata režima propisana je mantra koju moraju neprestano da izgovaraju: opoziciona gamad, đubrad, ološ, plaćenici, ubice, sluge, luđaci, fašističke falange, hitlerjugend, špijuni, atentatori, lokatori, saboteri, dezerteri.
Ovo postrojavanje pred kamerama državnih i paradržavnih medija, oštrina sa kojom se postupa prema medijima, hapšenja, kažnjavanja i prebijanja, imaju za cilj da izvan igre ne ostave nijednog istaknutog slobistu, da pokažu jednodušnost i čvrstinu svih miloševićevaca. Šef mora biti siguran da nijedan od njegovih ljudi ne igra dvostruku igru, da niko od njegovih ne može više da napravi auru umerenjaka, čoveka sa kojim bi opozicija mogla da razgovara ili socijaliste koji bi, unutar vladajuće stranke, mogao da uspostavi nova pravila igre po kojoj bi bila dozvoljena borba mišljenja.
Sloba jednostavno želi da svakog generala, svejedno vojske ili policije, da svakog državnog ili partijskog funkcionera, tako uvalja u katran i perje, da ga primora da pred opozicijom napravi toliki račun koji zanavek onemogućava ispiranje biografije te da ga primora da svoju sudbinu veže uz trajanje slobističkog režima. Na taj način se dobijaju fanatizovani kadrovi koji borbu za očuvanje ovakvog režima poistovećuju sa borbom za sopstvene interese, budućnost svoje porodice, ličnu, imovinsku i profesionalnu sigurnost.
Politika koja tvrdi da pravi multietničko i multikulturno društvo ne dozvoljava samim Srbima različito političko mišljenje i svako tvrđenje da strah i nasilje ne mogu biti legitimni deo političke igre, dovodi do stavljanja izvan zakona. Ometanje televizija, brutalne presude, prebijanja, mobilizacija kriminalaca, pretnje ubistvima, nerazjašnjeni zločini, ćutanje policije o mrtvima iz redova vrha režima, prećutkivanje zločina nad opozicionim aktivistima, totalna nemoć pred korupcijom i raspadom privrede, sakrivanje završnog računa ovakve vladavine predstavljaju ram koji podseća na Argentinu.
Tamo je, za vreme vojne hunte, general Iberiko Sent Žan, pred kamerama državne televizije, izjavio: "Ove godine pobićemo sve
subverzivne elemente, zatim njihove saradnike, onda njihove simpatizere a na kraju one ravnodušne građane koji im se nisu suprotstavili. Cenim da ćemo ubiti pedeset hiljada ljudi i da ćemo samo u oko pet hiljada ubistava pogrešiti".
Zaoštravanje koje diktira Sloba ukazuje na spremnost režima da se na malom uzorku pokaže spremnost na fizički obračun sa građanima. Pa čak i da se pusti malo krvi, ne bi li se time predupredili pokreti velikih brojeva. Budući da je svet proglašen fašističkim, sa te strane je isključena svaka prihvatljiva arbitraža sve dok Vašington ne prizna svoje greške i obznani pobedu Beograda. Drugim rečima, Milošević nežno kaže opoziciji: Sami smo, gospodo, u mračnoj komori i mogu da vam radim šta hoću.
Ovaj njegov stav imaće, sa jedne strane, posledicu koja predstavlja slobistički plus čvrstinu režimskih redova, sve dok ne dođe do pucanja u građane i podele vojske i policije na one koji to hoće i one koji to neće da rade.
Sa druge strane, Sloba se oseća previše sigurno, unutar kuće, pa previđa negativne efekte njegove teorije straha, dresure i otvorenog lova na pametne, liberalne ili misaono razbarušene.
Strah od njega nateraće, pre leta, celu srpsku opoziciju da napravi svoj centralni komitet, da se vertikalno poveže u organizaciju koja će biti spremnija za akciju.
Koji god od prvaka opozicije ostane izvan tog povezivanja biće praktično ili teorijski mrtav. Režimska surovost dovešće, sa druge strane, do porasta ekstremizma unutar opozicije i do drugačije raspodele moći unutar umerenjaka i oštrijih glasova.
Ovakva situacija, što je za slobiste posebno opasno, nateraće Koštunicu da sa Vukom napravi čvrstu osovinu i savez koji će diktirati uslove i opoziciji i režimu, kad za to dođe vreme.
Na sve to ne razumem kako državna bezbednost u svojim analizama koje priprema za Miloševića a koje rediguje Šuvaković ne uočava da će ako sve ide ovim tokom iz redova "Otpora" nastati gradska gerila.
Tek će tada to biti stvarni falangisti razočarani impotencijom opozicije i povređeni suro voću vlasti. Šta, inače, imaju da izgube? Ili da dobiju? Ili da očekuju? Svaki drugačiji rasplet biće otežan kad u Srbiji ne postoji pravo koje bi se kao objektivna snaga postavila između dve zaraćene snage.
To je naša budućnost prorokovana na Dan pobede, to je tužna biografija nacije podeljene, voljom Vođe, na tri plemena: na slobiste, antislobiste i nepismene, na tri zbega iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova i na dve kaste bogate i bedne.