Prema jasnim najavama iz Brisela, OHR bi mogao već na jesen da ode u zasluženu istoriju, odnosno da se sadašnja Kancelarija visokog predstavnika potpuno transformiše u kancelariju predstavnika EU, kraće rečeno EUSR. U moru negativnih ovo je više nego odlična vijest za BiH, kojoj na taj način Evropa pruža ruku dobrodošlice.
Tako je Savjet ministara EU na sastanku u Luksemburgu posvećenom zapadnom Balkanu usvojilo više zaključaka u vezi s BiH, od kojih je najvažnije to da je "Savjet i dalje čvrsto opredijeljen za tranziciju OHR-a na osnaženo prisustvo EU i da ta tranzicija mora biti obavlena u predstojećim mjesecima".
Ministri su jasno poručili da je spremnost na reforme i kompromise od suštinskog značaja za BiH na putu ka Evropskoj uniji te pozvalo političke lidere da nastave sa svojim naporima na širenju prudskog procesa. Prevedeno, dogovora, kao novog politčkog odnosa.
Ali nisu svi u BiH dočekali ovu vijest s oduševljenjem. Iz Sarajeva već stižu gotovo panične reakcije političke javnosti, koja takav kurs Brisela naziva "izdajom države BiH od strane dvolične Evrope". Iz iste političke kuhinje saopšteno je da je Valentin Incko preko noći, od čovjeka koji veoma dobro razumije ovdašnje prilike, postao obična kukavica koja popušta secesionistima iz Banjaluke, da nema hrabrosti da koristi bonska ovlaštenja, te tako, kako smatraju, uvodi BiH u potpuni slom sistema, odnosno raspad države. I gotovo.
Najdalje je otišla takozvana multinacionalna Socijaldemokratska partija, odnosno njen lider Zlatko Lagumdžija, koji je sastanak Dragana Čovića, Milorada Dodika i Valentina Incka u Banjaluci izjednačio sa sastankom Mate Bobana, Radovana Karadžića i lorda Ovena u austrijskom Gracu 1992. godine. Ovo sablasano i degutantno poređenje moglo je biti smišljeno u glavama ljudi koji još žive u toj 1992. godini i sanjaju san o državi u kojoj nema mjesta za Srbe i Hrvate (pardon, ima za onih pet-šest koji misle Lagumdžijinom glavom), koji patološki mrze sve one koji pomenu ime Republike Srpske i koji nikako da shvate da je njihovo vrijeme prošlo, da su predmet interesovanja istoričara, a ne ozbiljnih političkih autoriteta koji su na vlasti u Evropi i Americi.
Ponašanje Sarajeva, prijetnje o mogućoj radikalizaciji stanja, zazivanje Amerike da urazumi Evropu i slično najjasnije potvrđuje da su bošnjački politički lideri sve ove godine doživljavali i osjećali OHR kao produženo sredstvo svoje politike. Gledano iz takve perspektive donekle se mogu i razumjeti odmjerene, pragmatične reakcije jer Bošnjaci gube veoma moćnu instituciju, koja im je uglavnom stajala iza leđa kad god bi sjeli da razgovaraju s prestavnicima Srba i Hrvata.
Ali niko, baš niko, normalan ne može razumjeti prizivanje rata i povezivanje današnjeg stanja s 1992. godinom, utjerivanje straha vlastitom narodu nebuloznim pričama da su se četnici u Republici Srpskoj ponovo naoružali i skriveni oko Sarajeva čekaju da Incko stavi katanac na vrata OHR-a kako bi sišli u grad i počeli ubijati... A upravo takvu šizofrenu atmosferu stvara dio medija i političara.
Ne želi Sarajevo još da prihvati činjenicu da je dugoročno za izgledniju i stabilniju budućnost ove države, što je Brisel veoma dobro prepoznao, jedini put potpuno ravnopravan, iskren razgovor političkih elita bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda na osnovama Dejtonskog sporazuma, bez OHR-a, ali uz svesrdnu prijateljsku, a ne protektoratsku podršku Evrope i SAD.
Ne želi sebi da prizna da je vrijeme OHR-a prošlo jer to doživljavaju kao vlastiti politički poraz. Ali to treba konačno svima u BiH da bude jasno. Bonska ovlaštenja više nemaju tu snagu da utiču na glavni tok političkih kretanja, bez obzira na to da li je na čelu OHR-a Austrijanac, Englez ili Nijemac. Koliko god je bila opravdana njegova uloga u poslijeratnom vremenu u kreiranju ambijenta u BiH, od političkog preko ekonomskog do bezbjednosnog, danas je svako odugovlačenje s njegovim zatvaranjem samo dodatno opterećenje i mrcvarenje javnosti.
Danas, kada je BiH potpisnica Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kada se odbrojavaju dani do ukidanja viza, ne samo BiH, već i svim zemljama zapadnog Balkana, kada je na korak do NATO-a, sasvim je politički besmisleno prisustvo OHR-a. Ne radi se ovdje samo o želji Banjaluke ili lidera iz Republike Srpske da se odavde izbace "mrski međunarodni okupatori i bjelosvjetske uhode" (što bi donekle moglo i da nađe uporište u tradicionalnom političkom kursu srpske politike zasnovane na svjetskoj uroti protiv Srba), već o principijelnom političkom i jasno izraženom stavu da ukoliko svi politički bitni faktori u BiH iskreno prihvataju i doživljavaju ovu zemlju kao državu konstitutivnih naroda, koji svoju ravnopravnost ostvaruju kroz dejtonsku strukturu, onda ta država mora da ima puni međunarodni subjektivitet i autoritet, a što nema s OHR-om. I to je to.
Koliko su danas iskrivljeni stvarnost i percepcija u Sarajevu govori činjenica da najveći zagovornici državnosti BiH postaju najveći zagovornici ostanka institucije koja samim svojim postojanjem negira tu državnost - OHR-a.
O ovoj iskrivljenoj političkoj percepciji govori i saopštenje SDA, kojim, jasno i glasno, poziva OHR da smijeni Milorada Dodika zbog navodnih antidejtonskih izjava, radnji, uvreda i negiranja države.
Dobro. Legitimno pravo svake stranke je da na svoj način doživi izjave lidera druge stranke, pogotovo ako je ona iz drugog entiteta, i da se o tim stavovima i mišljenjima javno izjasni. A možda se radi i o nekakvom taktičkom potezu Sulejmana Tihića kako bi učvrstio stranačko prijestolje pridobijajući na taj način onaj dio radikalno nastrojenih članova koji mu zamjeri da je navodno previše popustljiv prema Dodiku. Sve je moguće.
Nebitan je razlog, već je bitan politički princip. Radi o istoj stranci, imenom i prezimenom, koja je jasno i glasno na posljednjem kongresu usvojila deklaraciju kojom se potpuno negira dejtonska struktura ove države, znači antidejtonsku. Tačnije, radi se o političkim smjernicama za rad lidera i funkcionera te stranke u državnim, entitetskim i ostalim institucijama. U suštini, ogoljeno, politički kurs koji je zauzela SDA je antidejtonski. Samo mjesec dana poslije iz te stranke se pozivaju na Dejton i autoritet OHR-a tražeći da se uklone svi oni elementi u RS koji navodno negiraju, ruše i satanizuju državu i Ustav.
Upravo ovdje vidimo jasno samu srž, suštinu svih problema koji opterećuju BiH, a to je da se na Dejton pozivaju političke stranke i snage u Sarajevu koje ga nikada nisu iskreno ni prihvatile. Sarajevo je Dejton doživjelo kao prelazni period, odnosno duži i mirni put do stvaranja unitarne države i ukidanja Republike Srpske, a OHR kao mehanizam i garanciju da će se to i ostvariti. Danas, kad u Briselu i Vašingtonu imaju jasan stav da se unutrašnja ustavna struktura BiH mora bazirati na dogovoru, a da je temelj Dejtonski sporazum, postaje jasno zašto se politička elita u Sarajevu osjeća razočarano i histerično odbija da prihvati novu političku realnost, a u kojoj nema OHR-a. Ali moraće i to već na jesen.