Stari ljudi uglavnom raspredaju o prošlosti, njima budućnost ne donosi ništa pouzdano osim bolesti i smrti. Najbolje je starim ljudima da se sjećaju prošlosti, bijaše tako lijepo u tim danima, kada se svašta moglo, a dogodovštine sa ženama bijahu tako uzbudljive.
Pa i u onom vremenu kada se nije puno imalo, iskazivala se romantika i idila, pa takvog vremena više nikada neće biti. Istovremeno mladići i djevojke nemaju mnogo čega da se sjećaju, još se ništa nije dogodilo što bi ih posebno uzbudilo, tek dolaze dani s novim ljubavima, tek će biti svakojakih životnih avantura. Tako vam je to uglavnom, pa po tome se i razlikuju starost i mladost.
Umjetnik cjelokupan sadržaj svojih maštarija crpi iz bivših dana, njegovi najveći doživljaji su sadržani u prošlosti društvenoj ili ličnoj. Kod umjetnika, naročito kod pisca, bilo u kojem dobu se nalazio, prošlost skriva nevjerovatne mogućnosti inspiracija, tu mašta može uveliko da proradi. I ta prošlost kod umjetnika samo se zrcali u sadašnjem vremenu, što je izuzetna mogućnost pariranja vremena, često usporedba bivšeg i sadašnjeg.
A naučnik i istraživač nema šta da traži u prošlosti, neće valjda ponavljati izume dalekog doba, a još manje mu je potrebno da ispituje vjerodostojnost bivših izuma. Uspjeh jednog savremenog naučnika ogleda se koliko je smislio novih dostignuća, koja će savremenom čovjeku olakšati život i rad. Izmisliti nešto novo u oblasti nauke primarni je cilj svakog današnjeg naučnika, pa zato imamo na hiljade novih izuma, koji nam na neki način olakšavaju život.
I svako je našao oblast svog djelovanja gdje se kreće po principima svojih godina ili svoje profesije, jedino političari, ovi našeg kova, često ulaze u domene ljudskog rada tamo gdje im nije mjesto. Nije tako rijetko da se u dvorani državnog parlamenta posvađaju oko nekih istorijskih tema, jer ko je bolje upoznat s prošlošću nego naši političari. Pa zašto onda imamo istorijske institute, fakultete na kojima se proučava istorija? Ali niko bolje ne zna šta se na ovim prostorima u davnom dobu događalo nego naši političari! Treba kroz taj politički diskurs dokazati da su naše komšije papci, da ništa ne znaju, ili da su uvijek bili donosioci nemira.
Samo li se pomene jedan podatak iz istorije, iz ovog prošlog rata, iz Drugog svjetskog ili Prvog, pa sve do dalekog srednjeg vijeka, namah se naši političari nađu u sukobu, jer svako od njih ima svoju prošlost, svako pamti samo svoju istinu. I tako, dok se prepiru, mnogi aktuelni zadaci iz aktuelnog života, oni koji mnogima znače egzistenciju, stoje u ladicama, čekaju neka mirnija vremena.
A u svemu tome je najčudnije da političari o istoriji nemaju mnogo znanja, nego nešto usput što su napabirčili iz dnevnih novina ili sumnjivih knjiga. Zaista mi je nekada nepojmljivo kakvim se sve argumentima služe naši dužnosnici u parlamentarnim raspravama kada se prihvate događaja iz prošlosti. A onda, uz ta naklapanja idu i studije veoma sumnjivog porijekla, gdje se autori svojim stavovima dodvoravaju svojim stranačkim prvacima. Zaista je besmisleno kada se u parlamentu raspravlja ko su sve bili fašisti, da li su pojedine nacije tokom istorije bile legitimne. A sve se to čini ne bi li se neprijatelj ocrnio, ne bi se pokazalo koliko smo mi na pravom putu.
Zbog istorije kasnimo s odlukom o popisu stanovništva, u pristupu Evropskoj uniji. I nije nas baš ništa briga što nas međunarodni čimbenici stalno prozivaju da se opametimo i usaglasimo stavove. Moramo prije svega ispeglati svoje svađalačke manire, postati ljudski prijemčivi. Na Balkanu je bilo u posljednjih stotinak godina mnoštvo ratova, pa ako ćemo se o svakom od tih ratova prepirati ko je bio u pravu, nikako nećemo izaći na čistinu. A i u svakom tom ratu pobjednici su postavljali svoje spomenike, a onda ih u idućem boju rušili; mi ništa drugo nećemo činiti nego se gložiti oko spomenika.
Da li je mogućnost da na idućim izborima malo manje dođu na površinu političari koji će se boriti samo za svoje mrtve? Hoće li biti dovoljno onih koji će srčano ući u vojevanje za živima, jer samo nam oni daju snagu da iza sebe ostavimo siromaštvo i bijedu. Nigdje nećemo doći ako u budućnost idemo sa zastavama na kojima se vijore naši mrtvi.
Kako je do toga došlo da se mnogo više veličaju mrtvi nego živi? Kako može biti bivše mrtvo vrijeme važnije nego ovo današnje živo, u kome vesela mladež dočekuje nove dane s nestrpljenjem? Kako možemo više slaviti nekadašnje heroje u smrti, nego današnje heroje koji proslavljaju život? Zar je plač vredniji od smijeha? A sve to nazadno nam dolazi od političara, koji iz dana u dan na skupštinskim zasjedanjima veličaju prošlost, a o budućim danima ne znaju ni da misle. Nisu spremni za budućnost.