Naš politički život se ovih dana sastoji od stranačkih dogovora, kombinacija i kalkulacija kako posložiti novu vlast, zakonodavnu i izvršnu. Sva ta prebrojavanja stranačkih zastupnika u parlamentima kako oformiti većinsko tijelo da vlada iduće četiri godine zapravo je borba za fotelje, a pod tobožnom brigom za svoj narod.
A taj isti narod mnogo nije zainteresovan koje će partije voditi kolo, zanima ih tek toliko radi svakodnevnog ćaskanja. Nikakve koristi naš običan čovjek neće imati od nove vlasti, kao što nije imao od dosadašnje. To je samo ono da sjaše Kurta i uzjaše Murta.
Ono što je evidentno je da se vodi bitka koliko će predstavnika koje nacije zauzeti važnih mjesta u vlasti. Kao mnogo je važno za Bošnjake da što više ministarskih fotelja pripadne Bošnjacima, jer će onda ovaj narod u tom pogledu bolje proći. Tako je i kod ostala dva nacionalna tabora, što znači ako je na čelu neko iz jednog naroda, onda će nagrabusiti pripadnici druga dva. Koliko to veze ima s demokratijom u koju se svi kunu, niko se na to ne osvrće. Glavno je da naši nadjačaše njihove, te ćemo tako voditi ministarske resore i skupštinsko nadglasavanje.
Koliko je ta borba za nacionalne predstavnike apsurdna najbolje govori izbor vodećih ljudi u Narodnoj skupštini RS. Ne prestaju komentari u javnosti kako je veoma nezgodno za hrvatski narod što na mjestu predsjedavanja u parlamentu nema Hrvata. A kao da je u prošle četiri godine potpredsjednica iz reda Hrvata (Nada Tešanović) mnogo pomogla svom narodu u bilo kojem pogledu! Najviše je pomogla sama sebi. A u tom istom proteklom vremenu u predsjedavanju Skupštinom nije bilo Srbina, pa da li su zbog toga Srbi u Republici Srpskoj osjetili taj nedostatak?
Političari podmeću svako svom narodu da je važno da se njihov predstavnik nađe u vrhu vlasti, jer ako se to ne desi crno se piše toj populaciji. Drugim riječima, ne treba imati povjerenja u one iz drugih nacionalnih sredina, što je višegodišnji način trovanja međunacionalnih odnosa. A zapravo ništa valjano se puku ne događa kada ih vodi njihov čovjek, jer ako je neko nesposoban ili lopov, kakve veze ima kojoj naciji pripada!
Hrvatski narod je za potpredsjednika Republike dobio Emila Vlajkija, koji je poznat po svom dosadašnjem djelovanju, govoru i pisanju, kao veliki Srbin, kakvih je malo Srba u RS. Zadovoljena je puka forma, a pomenuti gospodin neće ništa dobro učiniti za Hrvate, kao što nije ni do sada. Pa se po svemu ovome čini da borba za ljude iz svoje fele da uskoče u razne fotelje uopšte nije na dobrobit nijednog naroda, nego samo da se uhljebe i uskoče u dobar položaj stranačke galamdžije.
U Sloveniji, u Piranu, za gradonačelnika je nedavno izabran crnac. Na taj isti položaj u dva mandata biran je za gradonačelnika Ljubljane Srbin. I niko u toj zemlji ne postavlja pitanje zašto na tim važnim mjestima nema Slovenaca, jer izgleda da su Slovenci već odavno preboljeli nacionalističke bolesti. Pa se pitam: zašto mene na bilo kojem nivou ne može da predstavlja recimo jedan Rom ili Talijan? Pitanje je samo sposobnosti, obrazovanja i rada. Ne, to kod nas ne može, što znači da smo daleko od demokratije, ostali smo u feudalnom vremenu torova.
Često se čuje od naših političara poziv na jedinstvo, što je još jedan glas koji dolazi iz prošlosti. Zajedno smo jači! Na toj matrici se stvaraju savezništva, kao što je bratimljenje sklopljeno između Dragana Čovića i Bore Ljubića, a svakako i grljenje između Milorada Dodika i Mladena Bosića. A sve je to u svrhu okupljanja pod jedan nacionalni šinjel, da bi se što bolje i više prikupila vlast. Možda u tom smislu bošnjački političari nisu mnogo glasni, ali zato reis Mustafa Cerić ne prestaje da agituje kako muslimani moraju da budu jedinstveni. Pa kada bi se, pretpostavimo, svaka nacija skupila pod jedno krilo, u svim skupštinama ne bi trebalo da zasjeda toliko ljudi, mogao bi samo po jedan od svake nacije da zastupa stavove. Zapravo i taj priziv da svi budemo nacionalno jedinstveni potpuno je u suprotnosti demokratskom načelu da se čuje što više različitih stavova, da bi se u razgovoru došlo do jednog usaglašenog.
Sva ta frka oko formiranja nove vlasti, koja se svodi samo na jednu dimenziju - nacionalnu, zasnovana je na negiranju demokratije. Boreći se kobajagi za običnog čovjeka, stranački lideri potpuno su zaboravili na radnike koji sve više ostaju bez posla i bez plata, na penzionere, kojih je brojčano sve više pred narodnim kuhinjama, na mlade koji jedva čekaju da se konačno ukinu vize pa da sreću potraže preko granice. U zemlji gdje se i dalje vodeći ljudi bore za kolektivna prava, a zanemaruju pojedinca, čovjeka, sve se više udaljava od savremenog, modernog društva. Pa zato nije ni čudo što jedan Miodrag Živanović nema nikakve podrške od svoje vlasti, jer je njegov prijedlog ustavnih promjena duboko demokratski. A naše vlasti to ne vole.