Ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države, i njihove zajednice poput Europske unije, antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma. To je stoga što je antifašizam postao civilizacijski doseg.
Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja grešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti - ako se ne odupremo. Koncerti irske grupe U2 u Zagrebu su bili prilika da se nacionalistima kojima se diže neka stvar na Pavelića, ustaše i Thompsona lijepo kaže "No pasaran!" (Nećete se probiti, nećete proći). Da im se pojasni da nakon totalitarnih kataklizmi u 20. stoljeću (tu uključujem i Tuđmanovu zločinačku kupusariju od države) nemoguće je zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu bez antifašizma, ekumenizma i mirotvorstva.
Moramo se ovoga podsvjestiti zbog onih koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam s obzirom na to da populisti, demagozi i neodesničari i dalje prijete demokraciji oživljavajući duhove prošlosti.
Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja grešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti - ako se ne odupremo.
Jedan od načina odupiranja je i podsjećanje na baštinu antifašizma. Na to da je antifašistički narodnooslobodilački ustanak Hrvatske te BiH bio pokret, temeljen na istinskim i autentičnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima, da je upravo radi toga uspješno ustrajavao pune četiri godine i da je stalno i nezaustavljivo rastao.
O našoj antifašističkoj borbi pravo je svakog da misli kako želi, ovisno o tome gdje ga je tada u času iskušenja dovela njegova savjest i njegovo uvjerenje. Ali ne i nametati svoje mišljenje drugima i pri tome zanemarivati zločine genocida nacifašističkog okupatora, pri čemu su, nažalost, po okrutnosti provođenja zločini kvislinškog Pavelićevog režima bili suroviji od njihovih nacifašističkih gospodara. Poraženi sada žele suditi pobjednicima, zaboravljaju da su bili vojska nacističke i fašističke kvislinške tvorevine.
Ta manjina ekstremnih privrženika promašenih opredjeljenja i prohujalih vremena, umjesto da antifašističku povijest Hrvata, Srba, Bosanaca i drugih, koji su se tako masovno opredijelili za antifašističku borbu i podnijeli velike žrtve i dali veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi nad fašizmom, koristi svaku priliku da nas smjesti na njihovu gubitničku stranu umjesto na pobjedničku stranu, kamo pripadamo.
Svjedoci smo da se u proteklih dvadesetak godina vrši revizija fašizma i antifašizma sa tendencijom njihovog izjednačavanja kao dviju suprotstavljenih ideologija. Fašizam jest ideologija i to radikalnog zla. Antifašizam, naprotiv, nije ideologija.
Antifašizam je univerzalno i civilizacijsko opredjeljenje protiv fašizma kao zla u svjetskim razmjerima. Relativizirati odnos prema fašizmu i antifašizmu znači faktički ustrajavati na fašizmu, rehabilitirati ga i prakticirati, čemu smo svjedoci događanja.
Na početku smo 21. stoljeća i vrijeme je okretanja budućnosti, ostvarenju trajnog mira, demokracije i socijalne pravde, tolerancije i razumijevanja među ljudima, a u cilju općeg razvoja i izgradnje bogatijeg i pravednijeg društva.
Mnogim našim sugrađanima, posebno mladima, nije jasno što je to fašizam. Fašizam je kad se sve ogoli vrlo prosto rečeno, ideologija koja je za cilj imala ustoličenje jedne klase nadljudi kojima su svi drugi ljudi trebali biti podložne sluge ili im je bilo namijenjeno da budu izbrisani sa mape svijeta.
Kada danas mladi ljudi na utakmicama viču "Za dom spremni" ili "Ajmo, ustaše" oni moraju znati da je to negacija života. Da je to ponovo razapinjanje Krista. Da je to veliko zlo.
Fašizam je zlo, a zlo proizvodi zločin i zločin je uvijek i jedino samo zločin ma tko ga napravio. Tako se danas sve više otkrivaju i zločini koje su napravili i oni koji su se borili protiv fašizma. Takve zločine kao uostalom i svaki zločin treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati individualnog krivca, ako je to ikako moguće. Ne postoji kolektivna odgovornost i kolektivna krivica.
Volio bih iskazati zahvalnost predsjedniku Stjepanu Mesiću za sve što je napravio u obrani našega antifašizma, jer ga se optužuje da drži patetične govore nad ratnim Jasenovcem, a i sve nas da nikada nismo rekli riječ sućuti nad jazovkama, golim otocima, bleiburzima, hudim jamama, teznima, gradiškama ili lepoglavama. To nije istina. Ako iskreno želimo da antifašizam ne ostane bez baštinika, opet moramo ponoviti kako nismo sudionici ni crnog ni crvenog zločina i kako na isti način osuđujemo i jedan i drugi zločinački potpis. I da to činimo bez oklijevanja. Decidirano. Mi smo, kao antifašisti, protivnici svakog totalitarizma.
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, đakovačko i osiječki nadbiskup, monsinjor Marin Srakić kaže da, ako se sjećamo drame žrtava, ne činimo to zato da otvorimo bolne rane, niti da probudimo osjećaje mržnje i odluke osvete, nego da odamo poštovanje prema tim osobama, da na svjetlo dana stavimo povijesnu istinu, a napose da svi postanu svjesni da ti mračni događaji budu za ljude današnjice poziv na odgovornost u izgradnji naše povijesti. Zbog toga veliko hvala dečkima iz U2 koji su nas podsjetili koliko je lijepo i važno biti sudionik velike akcije širenja prostora solidarnosti i mira.