Po svim svojim sadržajnim, formalnim i drugim obilježjima, kao što su mjesta gdje se događaju bitni politički događaji, naša politika liči na sve drugo osim na ozbiljnu raspravu i odlučivanje.
Uvjeti pod kojima se odvijaju političke rasprave, imitacije odlučivanja i donošenja političkih odluka za koje se ispostavi da su ipak bile prikriveni politički nesporazumi, lutanje po površini stvari i traženje nečega što bi ličilo na ozbiljnu politiku, a ipak ne bi zadiralo u stvarna pitanja sa kojima se zemlja suočava, a ono najgore i najteže, stalno osjećanje da i nama običnim ljudima i našim političarima pušu za vratom razni inozemni predstavnici, savjetnici, kontrolori i pomoćnici, koji ih upozoravaju šta bi bili njihovi glavni zadaci i šta bi za njihovu zemlju i narod bilo dobro, a šta loše, čini cijeli taj politički vašar koji u našoj zemlji traje tri godine i komičnim i tragičnim.
Budući da niko nema hrabrosti da i naše političare suoči sa stvarnim problemima i istinom o našoj zemlji onakvom kakva ona jeste, a da oni sami od nje bježe jer ih stavlja pred pitanje i nužnost da moraju jedni drugima činiti bitne ustupke u odnosu na svoje ciljeve i ono što obećavaju svojim biračima, kao i neizvjesnost kako će birači odgovoriti na ono što političari čine u njihovo ime, a bez njihovog pristanka, teško je u ovoj političkoj situaciji i općoj klimi nadošle svjetske ekonomske i skore socijalne krize, pogotovo krize političkih koncepcija koje bi mogle svijet izvući iz ćorsokaka u koji ga je uvela politika koja je vođena zadnjih dvadesetak godina, da ne krivimo baš za sve bivšeg američkog predsjednika Buša, mada je on sve negativne elemente prethodnog stanja pogoršao za više stupnjeva, teško je u sve složenijoj općoj situaciji i sve dubljoj sveopćoj unutarnjoj krizi naći odgovarajuće izlaze.
Stanje u našoj zemlji je samo jedna od posljedica velike krize koju su izazvale vodeće zapadne zemlje sa planom da pomoću nje sruše komunizam, a da nisu imale uopće plan jednog demokratskog globalnog društva, nego su se upustile u pusta obećanja o demokratiji koje nigdje nema.
Sve je gore nego što je bilo. Jedini rezultat izazvane krize u svijetu je propali pokušaj uspostavljanja unilateralne vladavine Zapada koji u svoj sistem i političku logiku treba da apsorbira srušeni komunizam i ostatak svijeta k tome, budući da je taj ostatak bio onaj dio svijeta koji nije bio ni prozapadni ni prokomunistički, a na kojeg su obje ove strane polagale prava i ta prava ostvarivale oružjem. Kako je to završilo vidimo sami. Izazivanje jedne velike krize i totalno narušavanje balansa koji je održavao svijet iza čega nije bilo koncepta kako ponovno uspostaviti balans a da niko ne bude bitnije oštećen, moralo je proizvesti ono što je i nastalo, a to je niz lokalnih ratova koje vode vodeće zapadne sile u svrhu pokoravanja dijelova trećeg svijeta.
Moralo je doći i do stvaranja vakuuma u odnosima ekonomije i uopće svih drugih relacija, u koji je ušla Kina koju nije zahvatio kaos pada sistema komunizma, a da Rusija ipak nije nestala kao velika sila. Dakle, cijeli projekt unilateralizacije svijeta pod firmom globalizacije je propao, a poduhvat je koštao velike finansijske i ekonomske krize koja je na pomolu, a u takvim situacijama veliki naplaćuju račune kod malih kako bi se kolo ponovo zavrtjelo. Stoga je Buš rekao da Amerika ima pravo da traži da svijet učestvuje u saniranju finansijske krize, što znači da plati njegove enormne ratne i druge troškove i posljedice njegove politike forsiranja bogatih i spekulativnih elemenata na račun običnih ljudi, kao i inače i uvijek najboljih platiša svega što veliki mogu potrošiti.
U takvoj situaciji, kad je rušenje komunizma u našoj bivšoj državi bilo zamijenjeno rušenjem te države i tako izazvan rat koji je uništio više od pola države i donio nam ogromne žrtve, zagadio odnose među nama i stvorio resentimane, naša politika bi morala naći snage i pameti da shvati gdje su bitni uzroci svega što se dogodilo i da učini napore da sredi stanje u svakoj od naših zemalja, bez pretjerane NATO i europoidolatrije, kao što je to bilo u Sloveniji i kako je danas u Hrvatskoj, ili kako se to naveliko sprema u Crnoj Gori i na Kosovu, nego da zbog sebe i naših odnosa, zbog boljeg i mirnijeg života naših ljudi, riješimo probleme koje je izazvao raspad bivše države i rat koji je iz njega izašao.
Međutim, da bi to moglo učiniti, mi moramo imati jasan koncept demokratskog društva, jasan koncept budućnosti odnosa među našim državama, jasan koncept unutrašnjih odnosa, bez beskrajnog ponavljanja šuplje komunističke mantre o konstitutivnim narodima, tj. shvatiti da se unutrašnji odnosi u Bosni i Hercegovini ne mogu zasnivati i osigurati, ni kao dobri i pozitivni, ni kao demokratski i plodni, na temelju beskrajnih podjela zemlje i ljudi nego procesima njihovog ujedinjavanja oko jedne formule države koja će biti država svih nas, efikasna, racionalna i građanska i koja će kao takva biti u stanju da riješi sva pitanja, pa i pitanja nacionalnih odnosa i interesa na način da niko ne bude zakinut i nikome ne bude tijesno.
Da bi to bilo moguće, nužno je imati saradnju naših susjeda, koji su bili uvučeni u naš rat, koji su garanti mira i koji su i nadalje najviše zainteresirani za sređivanje naših prilika. Radije Srbija i Hrvatska, nego Finska i Portugalija. Uz to, polazna definicija demokratske države koju gradimo ne može počivati na nedemokratskim premisama, tj. na apsolutizaciji nacionalnih interesa i na odsustvu legitimacija u predstavljanju tih interesa. Problem sa političarima je dvostruk.
S jedne strane, oni tvrde da imaju mandate zastupanja nacionalnih interesa, mada to u uvjetima u kojima se vodi politika kod nas ima pravo tvrditi svako. Ako sve velike stranke, izuzimajući SDP, odista jesu nacionalne stranke, bez obzira kako oni vide nacionalni interes za koji se zalažu, a i SDP može zastupati nacionalni interes (slučaj "Željko Komšić" to potvrđuje) tada je pitanje legitimacije u zastupanju veoma bitno.
U demokratskom sistemu legitimacija se stiče brojem birača koji su podržali politiku određene stranke ili ličnosti. U tom kontekstu, kako sam jednom već primijetio, samo Milorad Dodik ima demokratsku legitimaciju u zastupanju interesa bosanskohercegovačkih Srba, pojačanu sada kritikama SDS-a na njegovu politiku. Po broju glasova osvojenih na zadnjim općim izborim, nijedan od dva Dodikova partnera nema tu legitimaciju ili je ona uveliko upitna. To znači da u ime naroda nastupaju ljudi koje ti narodi nikako nisu ovlastili da ga zastupaju. Njih podržavaju određeni krugovi povezani sa faktorima koji bi željeli da se ova bosanskohercegovačka pita što prije ispeče, pa ako se mogne jesti dobro, ako ne bude za jelo neka ide u đubar. Što ćemo sa tom pitom i mi u đubar to mnogo ne zanima one koji vode ovo smiješno pruđansko kolo. Meni se čini da se ovdje niti ne radi o Prudu, nego o sprudu na kojeg se opet nasukala bosanskohercegovačka politika.