Debata o rezultatima i ulozi međunarodnih sudova za ratne zločine održana u Ujedinjenim nacijama pokazala je ono što svi kojih se rad ovih sudova direktno tiče znaju usred dana i usred noći: žrtve su sporedne.
U fokusu su politike koje osporavaju ili bezuvjetno podržavaju postojanje i efekte tribunala sa sjedištem u Hagu. Jedan je osnovan zbog bivše Jugoslavije i zločina počinjenih na tlu država nastalih njenim raspadom i privremenog je karatkera. Za razliku od onog drugog haškog suda, koji je stalan i protiv čijeg osnivanja su bile SAD, inače najglasniji svjetski borac za poštovanje međunarodnog humanitarnog prava. Politikama koje su od osnivanja bile protiv ideje da neki UN-ov sud utvrđuje ko je na Balkanu prednjačio u zločinima a ko u stradanju i danas je ovaj sud oličenje nepravde i bjelosvjetske zavjere. U međuvremenu je i političkim pobornicima "našeg" Haškog tribunala puklo pred očima pa uvidješe da nije u očekivanoj mjeri koljačima proglasio one što je trebao. Najmanji zajednički (politički) sadržilac glasi - samo naše žrtve nisu dobile zasluženu satisfakciju.
Pošto ratni zločin ne zastarijeva, svaka od zemalja bivše SFRJ ima priliku da, i nakon zatvaranja Suda u Hagu, vlastitim snagama dokaže da može i drugačije pa da svaki ratni zločinac, bez obzira je li bio naredbodavac ili "samo" izvršilac, dobije kaznu koja mu pripada isključivo po pravu i zakonu.
U slučaju Bosne i Hercegovine, gdje je još previše ljudskih kostiju rasutih daleko od grobalja i bez imena i prezima dobijenih po rođenju, pravosuđe je pred najtežim ispitom. Mnogo je zločina nerasvijetljeno i nekažnjeno i mnogo ožalošćenih koji čekaju da zbog silovanja, mučenja i smaknuća njihovih očeva, majki i djece neko konačno položi račune. Uz sav ovaj krvavi teret, kao dodatna otežavajuća okolnost tu su i tri bivše zaraćene strane, čija očekivanja treba ispuniti, a pri tome ne napraviti još veći jaz. Da bi se ovaj cilj počeo ostvarivati, politika je, podržana strukom, još u decembru 2008. godine usvojila Državnu strategiju o radu na predmetima ratnih zločina. Četiri i po godine kasnije slušamo strateške izjave zabrinutosti što se ovaj strateški dokument ne provodi. Zaduženi da napisano provedu u djelo imaju sebi prihvatljiva opravdanja. Nema dovoljno tužilaca i sudija. Nedostaje novca za zapošljavanje novih tužilaca koji bi predmete ratnih zločina, konačno prebačene iz Tužilaštva BiH na niže nivoe, preuzeli i završili optužnicama koje treba odbraniti pred sudovima i izboriti osuđujuće presude. Tužioci, zajedno sa sudijama, s vremena na vrijeme poruče i da su pod političkim pritiskom, što ih sputava u radu. Političari, naravno, podržavaju nezavisnost pravosuđa. Zalažu se i za kažnjavanje svih odgovornih. I "pravdoljubivo" negoduju što među osuđenim krivcima nema dovoljno drugih i trećih. U ovom začaranom krugu ograničen je prostor za preživjele žrtve i za one što su odavno pod zemljom. Svjedoka zločina, izvršenih prije dvadesetak godina, sve je manje. Mnogi nisu doživjeli da ih neki tužilac sasluša. Mnogi su, umorni od višegodišnjeg čekanja da svjedoče o zločinima, napustili i BiH i Evropu u namjeri da pokušaju početi neki svoj drugi život. Nije malo ni onih što ne vjeruju više nijednom tužilaštvu pa, mada još žive u BiH i očekuju pravdu, ubistva svojih srodnika nisu ni prijavili. Od činjenice da ratni zločin ne zastarijeva na kraju bi mogli profitirati samo ratni zločinci, jer se tužilaštvima i sudovima, očigledno, ne žuri.
Pošto ratni zločin ne zastarijeva, svaka od zemalja bivše SFRJ ima priliku da, i nakon zatvaranja Suda u Hagu, vlastitim snagama dokaže da može i drugačije
Pravosuđe na državnom nivou, najviše kritikovano u hrvatskom i srpskom političkom bloku, iako bi moralo po Državnoj strategiji, premalo procesuira najsloženije slučajeva ratnih zločina. Kasni i sa ustupanjem manje osjetljivih predmeta kantonalnim i okružnim tužilaštvima, što ovim institucijama dođe kao savršen izgovor za nerad. Umjesto da dokazuju krivicu najkrupnijih krvoločnih riba, Tužilaštvo i Sud BiH, s rijetkim izuzecima, vrijeme i novac rasipaju na suđenja optuženima za po dva-tri ubistva. Tako im ne može niko prigovoriti da ne rade, da ne optužuju i da ne osuđuju. Još statistiku s presudama nižerangiranim zločincima, čiju je krivicu i najlakše dokazati, pokazuju međunarodnim donatorima koji se u mimohodu svakodnevno smjenjuju u zgradi Suda i Tužilaštva BiH. Donatorima tabela s rezultatima, tužiocima i sudijama novčani grantovi podrške za uspjehe u borbi za pravdu. I opet im na kraju, kad ih udruženja nezadovoljnih žrtava naruže, nekim čudom nedostaje novca. Moglo bi i bolje i brže kada bi državni tužioci imali veće kancelarije, više istražilaca i asistenata. Najbolje je njihov teški položaj opisao glavni državni tužilac Goran Salihović u februaru, po preuzimanju ove funkcije. Mada nije znao reći koliko je predmeta koji godinama čekaju da ih neko završi, bio je upoznat s alarmantnim podatkom da se u uredima Tužilaštva BiH tiskaju čak po tri službenika dok, eto, Državna agencija za istrage i zaštitu ima svoju zgradu kao američko ministarstvo odbrane. Najavio je Salihović reviziju svih ustajalih prijava, pa i onih za ratne zločine, samo da se prije toga riješi prioritetno pitanje fizičke zaštite ugroženih tužilaca. U pauzi, između dočeka stranih ambasadora, stigne porazgovarati i sa udruženjima žrtava rata i ubijedi ih da više ne traže njegovu ostavku. Predsjednici udruženja, kad ih pitate šta im je obećano pa odustaše od smjene, kažu da im je rečeno ono što slušaju godinama. Niko neće ostati nekažnjen. Optuživaće i osuđivaće samo na osnovu raspoloživih dokaza i svjedoka. Za sudove i tužilaštva u BiH nema nedodirljivih. Ove uhu ugodne poruke očito treba što duže ponavljati ne bi li neko nekada u njih i povjerovao.