Poštovani prijatelju,
Pročitao sam u jednim ljubljanskim novinama naslov `Slovak će voditi Bosnu i Hercegovinu` i zabrinuo sam se da uprkos svemu postoji u našoj najširoj evropskoj javnosti uverenje da je na čelu ove države stranac, a ne Predsedništvo i da su domaće institucije sistema samo ovako, za probu, a da čijenična vlast pripada međunarodnoj zajednici u svim njenim pojavnim oblicima.
Ali uprkos tome, obradovao sam se da dolazite iz Slovačke, zemlje koja razume delikatnost međunacionalnih odnosa. Zemlje, koja je od onog davnog avgusta 1968, samo deset dana pred invazuju Sovjeta i saveznika na tada još vašu zemlju Čehoslovačku, postala deo mog pamćenja. Tada sam bio u Bratislavi. Iz Ljubljane autostopom sa jednim drugom. Imao sam 16 godina i magični crveni pasoš koji je otvarao granice. I danas imam crveni pasoš svoje zemlje, članice Evropske unije, a verujem i Vi, koji ste onog davnog avgusta imali možda pet godina. Crvena boja pasoša je evropski standard, poput dužine banane koja po direktivi briselskih ureda može biti uvezena na teritoriju Unije.
Upoznali smo, naravno, dve devojke i lepo smo se družili par dana. A onda se vratili i saznali šta se desilo. Hteli smo ih nazvat. Nije bilo moguće. Nikad više ih nismo videli. Danas ste i Vi i mi u Evropskoj uniji i široka evropska javnost ima uvek probleme prepoznavanja naših zemalja, pa i pošta odlazi ponekad u Bratislavu umesto u Ljubljanu i obratno. To mi se dešavalo i u vreme naših starih država, pa su me u Njujorku kada sam rekao Jugoslavija upitali, ah da Čehoslovačka. Ali radi se zapravo o problemu one stare Evrope i njenog sistema obrazovanja. Mi smo, bar što se geografije tiče, imali sreću. Ja rešavam njihov problem tako da kažem - Ljubljana je samo dva sata autom od Venecije, a Vi verovatno da je Bratislava sat vožnje od Beča. Zapravo smo vrlo ljubazni i tolerantni do naših evropskih sugrađana. Kada dođete u Bosnu i Hercegovinu videćete da i dete zna gde su naše zemlje.
Uveren sam da i Vi poznajete i region i Bosnu i Hercegovinu. Možda je Vama ostala u sećanju kada ste roditeljima preko granica čelične zavese dolazili na Jadransko more i osetili neku posebnu svetlost u mraku tadašnjih evropskih podela. U devedesetima prošlog veka desilo se kao da nema više sutra. Raspad nekadašnje federacije bio je krvav. Osnove evropske civilizacije postale su beznačajne. Ali, ipak posle gotovo četiri godina neefikasnog posmatranja međunarodne zajednice ipak je došlo do mira. Sada dolazite kao čuvar Daytonskog sporazuma, nikada nemojte reći da ste poslednji. Već ste izjavili da razumete moć bonskih ovlaštenja koja u suštini znače batinu za sve koji narušavaju Dayton. Vi takođe znate da su u ovoj zemlji bonska ovlaštenja i druge poluge za postizanja, ponekad nerazumljivih ciljeva međunarodne zajednice, prouzrokovala gaženje osnovnih ljudskih prava. Niz ljudi smenjeno je i slano u civilnu smrt bez suđenja, bez dokaza, bez prava na žalbu. Niz ljudi tamničilo je po zatvorima i onda bez dokazane krivice puštano na uvjetnu slobodu bez sredstava za život, zavisno od dobre volje komšija, prijatelja, rodbine. Niz ljudi raketirano je sa opravdanjem viših interesa međunarodne zajednice. Podignuli su dramatične optužnice protiv ličnosti od članova Predsedništva i lidera političkih stranaka do univerzitetskih profesora i bivših vojnika... Spisak je dug, predug. I osuđivani su na montiranim procesima bez valjanih dokaza. Možda se sećate kako su izgledala suđenja u bivšim sistemima revolucionarne justice.
Kada budete u kancelariji u najvišem spratu bele kuće na Grbavici slušajte, naravno savetnike, ali odlučite sami. Savetnici su danas u Sarajevu, sutra u Iraku, prekosutra u Istočnom Timoru. Zapravo su potujuća karavana ljudi zadužena za krizna područja. A zapravo ne znaju za razlike, već primenjuju uopštene metode i alate za kontrolisanje problema. A Vi ste upoznali dušu žitelja regiona i razumete da će Vam Hrvati reći da odlično govorite hrvatski jezik, kao što će Vam reći Bošnjaci da govorite odlično bosanski, a Srbi da ste zaista dobri u srpskom jeziku.
Zato, poštovani evropski prijatelju, ne šaljite oklopna kola pred banke, ne dozvolite da vojnici u traženju optuženih tuku sveštenike i rasturaju imovinu, ne nudite ovoj zemlji i regionu sa kojim je neraskidivo povezana, strane recepte života. Ova zemlja treba optimizam, treba komunikacije i dijalog, jer u njoj je veliki potencial nadprosečno pametnih žitelja koji su ujedno, uprkos razlikama, sposobni za kompromis. Bićete bezbedni; zato šetajte ponekad sami čaršijama ove zemlje i provirite u poneka dvorišta i avlije. Ovde žive dobri ljudi. Neki ovde donose radost svojim dolaskom, a neki svojim odlaskom.
Dobro nam došli!