Jednom nam je davno u svom epski šarmantnom diskursu Ćamil Sijarić pričao o "našem narodu", koji nema državotvoran osjećaj, budući da je, premda "na svojoj, na plemenitoj", uvijek živio u tuđim državama i carstvima.
Tako je tom "našem narodu" ne samo posve normalno bilo krasti od države, krasti iz državne šume ili pomicati među na račun države npr. nego su takvi koji su to radili još smatrani junacima, herojima.
Bilo je to, doduše, izrečeno u kontekstu onog sistema, tzv. samoupravljanja, u kojemu je sve bilo društveno, ma što to značilo, tj. svačije. Najčešće, dakle, ničije.
Potkopavali su, tobože, kroz povijest tuđa carstva i kraljevstva, uništavali i uništili i ono zajedničko, "društveno", a u stvari su se time i tako neprestano iskazivali kao podstanari, čak neodgovorni podstanari. "Na svojoj, na plemenitoj", a u stvari u tuđoj i na tuđoj. Jer, zaboga, tko još potkrada sam sebe, nešto svoje?
Historijske se mijene smjenjivale, pa sad napokon svi žive u svom i na svom, svatko je svoj gospodar... Ali, ostala je psihologija podstanara. I dalje nitko to svoje ne doživljava svojim. Ili je sve opet tuđe, ne-naše, nedovoljno naše, ili ne naše na naš način, pa ono što sad imamo živimo u privremenosti za koju izgleda jedino znamo, svejedno koliko trajala.
Austrougarska je, primjerice, kao okupator (!), uza sve ceste, pruge, rudnike, tvornice, elektrane, bolnice, škole, izgradila i Zemaljski muzej u Sarajevu... Ne, neću se pitati što će Muzej Austriji ili kome je on uopće i zašto trebao, kad uopće nije donosio profit! Radije ću se pitati kome on danas i zašto treba? Ili ne treba? Treba li taj muzej Banjaluci, Tuzli, Mostaru, Zenici? Treba li Sarajevu? Bosni i Hercegovini? Zar je toliko bio potrebniji Austrougarskoj koja ga je izgradila, nego BiH koja još, tolike godine nakon što je "svoja na svom", nije riješila ni npr. njegovo grijanje? A da o njegovu punom pogonu tipa onoga u doba Austrougarske i nakon Drugoga svjetskog rata i ne govorimo!
Zar u tom muzeju doista ništa nije srpsko, hrvatsko, bošnjačko? Zar je sve u njemu toliko nadnacionalno, nenacionalno ili samo mononacionalno (čije?), da nikome ne treba! Primjer muzeja je slučajno uzet i nije usamljen, jer bi se takvih primjera moglo navesti još i uz svaki bi od njih vrijedilo isto ili slično pitanje. Ovo samo želi provocirati neka druga pitanja, ona o kojima se građanin ove zemlje, nimalo tendenciozno, nego tek po principu prve asocijacije, ne može ne zapitati.
Treba li koridor 5c Banjaluci i Bihaću ili Tuzli i Trebinju? Gradovima kroz koja pouzdano znamo neće prolaziti. Treba li Sarajevu? Treba li BiH moderna željeznička veza na nekadašnjim frekventnim trasama: Zagreb - Ploče, Beograd - Ploče? Ili već i promišljanje jedne autoceste ili jednog željezničkog pravca znači i ima toliko nadnacionalni ili toliko uskonacionalni pečat da on malo koga zanima? Bit će, po svoj prilici, da svi mi opet i iznova živimo povijesno uvježbanu podstanarsku privremenost, u kojoj ništa nije naše i u kojoj je opet dopušteno, čak poželjno, destruirati zajedničko? Ali što je tu zajedničko - pitanje je. I koliko je to zajedničko nužno ne-moje? Pa čak protiv moga? Je li baš toliko strano i ne-moje kao što je Beču bila bilo koja pruga ili cesta u BiH?
Sve se ovo možda može očitavati i drukčije. Ostanimo na pripovjednom diskursu, onom s početka priče.
Drago mi je da je bratova njiva, ona preko brda, tako dobro kultivirana i da donosi bogat urod. Ona mi je dobar primjer za ono što ja hoću i što mi treba. Idem ga slijediti. Ali, zar očekuješ, brate, da zasadim svoju njivu, a molim Boga da kiša pada (samo!) u tvojoj njivi? Neka nam Bog kišu dâ oboma ili sebičnije - samo meni.
No, kako se ovdje živi neka neshvatljiva podstanarska psihologija, ovdje se najčešće čuje molitva: Ne daj, Bože, meni. Neka kiša pada na susjednoj njivi i neka tamo urodi plod. A meni kako bude. Meni ne daj ni cestu, ni prugu, ni muzej, ni... jer bi se mojom cestom, prugom, muzejom... mogao koristiti i netko drugi. Ne, ne daj mi, Bože. Ne, radije, Bože, neka crkne i moja krava, ali ne daj mome susjedu da je sebi kupi, jer on nije "od mojih".
Teatar apsurda i teatar cinizma zajedno bili su nemaštoviti dobaciti do ovakvih ideja i gesta.
Znam mnoge nam sklone ljude po svijetu koji pokušavaju razumjeti ovu i ovakvu svijest, ovakvo ponašanje i ne znam niti jedno "opravdanje" kojim bih im objasnio kako je to uopće moguće... Je li ili čime li je "osjećaj podstanarstva" u međuvremenu toliko radikaliziran da je obični i donekle razumljiv osjećaj podstanarstva narastao do pakosti podstanarske psihologije? Ili je to najobičnije življenje negacije drugosti do granica apsolutnog mazohizma?