Životi nam prolaze u "velikim" riječima, ispraznim obećanjima i povijesnim nadanjima. Svima nam je teško priznati ali svakodnevno srećemo ljude koji sve ono što nam se zadnjih decenija događa nikako da prihvate, a pogotovo razumiju.
Kao da se naša povijest događa nekom drugom, tuđem, a ne nama. Kada se, međutim, zagledaju u svoju nutrinu, negdje u dušu, osjećaju da žive nečiji tuđi život, bar tako to stanje objašnjavaju. Njihovi stvarni životi, njihova subjektivnost, naprosto su povijesnim nanosima kao zastorom zatrti. Najgore od svega su jalove riječi i to je ono o čemu nastojim nešto reći.
O riječima koje su šuplje političke fraze. One ubijaju, svakodnevno tuku mozak, nameću svoju otuđenu percepciju svijeta i istine, ponavljanjem postaju "istine" koje su zapravo upakirane laži; one dovode do omrznuća i otupljelosti života, pretvaraju te u puki objekat, stroj, stvar koja niti zna niti treba da misli. Bez obzira na navedeno, takve riječi, prazne fraze, uokviruju naš život. Jedna od njih je "kriza", druga je "raspad". Mi prvo decenijama živimo u krizi i raspadu SFR Jugoslavije.
Svaku nam se večer na televizijskom dnevniku, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, govorilo o srbijanskim liberalima, Hrvatskom proljeću i Ustavu iz 1974. godine, govorilo se o krizi političkog sistema pa raspadu Jugoslavije. O raspadu koji je okončan ovih dana na Kosovu. Jugoslavija se raspadala ili urušavala, nevažno je koji izraz poslije svega koristite, čitav moj život, pune četiri decenije. I svaku večer i svaki dan javnost je bila, ili morala biti, pod dojmom tog i takvog procesa. Dok se povijest odvijala, drugovi zasjedali, a mitinzi se održavali konkretni životi su se negdje u pozadini svega toga odvijali. Njihova dobrobit je bila, i još je, žrtvovana za neke velike i maglovite ciljeve. Mnogi za to vrijeme nisu ništa radili, iščekivali su bolja vremena i u međuvremenu ostali bez svega, svoga vremena. Neki su od ovoga ovdje u neka doba digli ruke i jednostavno pobjegli negdje drugdje. Nerijetko kažemo da su ti i najpametniji. Mnogi su ovdje posegnuli za tuđim dobrima i životima u naivnoj vjeri da je njihova sreća u tuđoj nesreći. Ti su oni koji će biti od najnesretnijih.
Što su zadaci "našeg pokoljenja" predstavljani daljim i neizbježnijim to su fraze koje su ih prizivale bile praznije ali glasnije. Pokazivano je, i danas se pokazuje, mnogo neznanja, tumaranja, nerazboritosti, emotivnosti, zaslijepljenosti... Šta danas znači fraza "Kosovo je Srbija" ili "Nestanak Republike Srpske"? Kosovo je najnoviji i najbolji primjer nedjelotvornosti političke retorike kada ona nije zasnovana na realnom stanju stvari već na željama, nemoći, iluzijama, ideologemama i nesposobnostima političkih elita da se suoče s problemima. Albanska kosovska situacija se čitavo stoljeće i više stvarala, uostalom kao i svaka velika društvena promjena, a nerijetko su mjere određivane za njeno saniranje bile upravo dodatno izvorište pogoršavanja.
Na kafu mi je nakratko svratio jedan prijatelj. Razgovarali smo o stanju Bošnjaka na Drini, o njegovom zavičaju. Budući da nastojimo biti ozbiljni i odgovorni ljudi nismo pričali o tome "šta nam Srbi rade" već o tome "šta mi Bošnjaci sami sebi radimo", koliko ne radimo, koliko ne vodimo brigu o vlastitom narodu, koliko se o istinskom stanju među bošnjačkim povratnicima u tom entitetu malo zna i koliko malo to ikoga u Sarajevu istinski zanima.
Političarima su puna usta priče o ukidanju Republike Srpske. Što je više ne ukinu!!! Je li Bošnjacima dosta "šuplje", ispraznih fraza i svakojakih tlapnji vrijeme će uskoro pokazati. Lokalni izbori se bliže. Već sada se osnovano može pretpostaviti da će udio Bošnjaka u općinskim vijećima tog entiteta znatno pasti, koliko procentualno teško je reći, ali da će gubitak biti osjetan sasvim je izvjesno. Smanjenje bošnjačke prisutnosti u zajednicama lokalne samouprave, pored toga što će pokazati nastavak takvog negativnog trenda od prvih lokalnih izbora do danas, značit će totalnu propast bošnjačke politike ukidanja Republike Srpske galamom, "šupljom" i mejkapiranjem.
Sarajevsko "ukidanje" Republike Srpske, ako se nastavi na ovako "efikasan" način značit će sasvim nešto drugo. Bošnjački političari pate od viška riječi. Već deceniju, a bog zna koliko još dugo, samo pričaju o novom ustavu i "ukidanju" Republike Srpske. A narod; gdje je i u kakvom je stanju narod koji oni politički predstavljaju?
Republici Srpskoj i Bošnjacima u njoj još se prilazi kao nečemu na čemu se gradi karijera, ubiru poeni, svako tamo ide iz vlastitog stranačkog interesa. Ili se preseljava narod i prave šatorska neselja ili se priča o genocidu ili o ukidanju tog entiteta ili ovo ili ono... Najmanje o onome što je moguće i nužno učiniti i to prije svega u Sarajevu. Bez obzira na ratni način nastanka tog entiteta i njegovu nacionalnu, srpsku, ekskluzivnost u mnogim domenima življenja i djelovanja tu se može i mora živjeti kao nesrbin. To jeste teško ali nije nemoguće. Nije nemoguće u Bosni i Hercegovini da svi njeni ljudi žive slobodno i ravnopravno, dostojanstveno i sretno, bogato i s nadom u izvjesnu budućnost među evropskim narodima. Ali, bez "šuplje".