Prije neki dan Udruženje farmera Republike Srpske obezbijedilo je pomoć za poljoprivrednike u okolini Bihaća. Ova vijest slučajno se našla u jednom od TV dnevnika tokom vikenda, vjerovatno zbog toga što nije bilo događaja u vrijeme dok se političari odmaraju.
Skoro svakodnevno pacijenti iz Istočnog Sarajeva koriste usluge Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, posebno kada se radi o pregledima na aparatima koje imaju samo klinike u Banjaluci. Poznato je i da su neki studenti iz Sarajeva odlučili da idu na Muzičku akademiju u Istočnom Sarajevu i da se upisuju na postdiplomske studije na tamošnjem univerzitetu ili obratno. O posjetama trgovačkim centrima i ugostiteljskim objektima u ova dva grada više niko i ne razmišlja, jer je sasvim normalno otići u kupovinu ili na večeru tamo gdje je bolji izbor ili su povoljnije cijene.
Gledajući vijesti ili čitajući štampu u BiH, može se pomisliti da ništa osim podjela nema u ovoj zemlji, a život je nešto sasvim drugo. Ono što se ne može završiti za okruglim stolovima gdje sjede predstavnici političkih partija mnogo lakše se realizuje u svakodnevnom životu. Daleko je život stanovnika BiH od utopističkog bratstva i jedinstva iz druge polovine prošlog vijeka, ali nije ni tako crn kao što se svakodnevno predstavlja.
Mogu li Bošnjak i Srbin koji žive u različitim entitetima sjediti uz piće i pričati o stanju u državi u kojoj žive? Sigurno je da će o mnogim pitanjima imati različita mišljenja, što zbog vlastitih iskustava, što zbog stavova koji im se nameću iz različitih centara moći. To isto, na kraju, rade i političari koji kontinuirano upućuju na slabosti u sistemu koji sami grade ili razgrađuju. Svaka pauza na sjednicama bh. parlamenta oličenje je suživota i dijaloga, ali to obični smrtnici ne vide. Nisu vidjeli ni kada bivši logoraš Slavko Jovičić Slavuj ispriča vic bivšem komandantu Armije R BiH Seferu Haliloviću pa se slatko nasmiju. Nije time Jovičić prestao biti logoraš sa najdužim stažom, kako sam nekada kaže, niti je zaboravio na ono kroz šta je prošao, ali je nastavio život, koji u poslaničkoj fotelji i nije tako loš. Jovičić i Halilović sigurno imaju posve drugačije viđenje stanja u BiH, njene organizacije i budućnosti, ali parlament je odlično mjesto da se o tome raspravlja. Prestanak komunikacije sigurno nije način da se izgradi bilo šta, a posebno ne stabilna država. Ova dva poslanika, jedan aktuelni i jedan bivši, dobra su ilustracija da razgovor ne ugrožava lični ni bilo koji drugi identitet.
Nije licemjerno razgovarati s nekim ko je na suprotnoj strani svijeta, jer samo ćutnja udaljava. Nejasno je, onda, zašto se "na nož" dočekuju rijetki susreti ljudi sa različitih strana svijeta. Nejasno je zašto su medijskom linču izloženi oni koji pokušavaju skratiti daljine. Upiranje prstom u bilo koji medij ili novinara bilo bi još veće udaljavanje. Oni koji sumnjaju u svaki susret, svaku izjavu ili nagradu, nisu načisto sami sa sobom, jer biraju stranu gdje će se svrstati. Svrstavanje na ovu ili onu stranu, u ovu ili onu grupu svojstveno je onima koji nemaju samopouzdanje i susreću se sa vlastitom krizom identiteta. Omalovažavanje uspjeha drugih siguran je put u još veću izolaciju. Šta je čovjek koji ne razgovara, koji zazire od drugih ljudi, ma koliko oni drugačiji bili? Jasan odgovor bi zahtijevao konkretne primjere i situacije. Slika bi tada bila jasnija, ali bi zahtijevala napad i poziv na linč.
U nedostatku imena, kritika i prozivki leži i odgovor zašto se mediji u BiH ne bave svjetlijom stranom života. Jednostavno, to nikome nije interesantno. Dok se glasno ne kaže ko je kriminalac, pedofil ili zločinac nijedna vijest neće imati prođu. Naučili smo da je najlakše napadati, a sve što nije napad okarakterisano je kao podilaženje vladajućim strukturama. Iz najiskrenijeg gesta, traži se zadnja namjera i zavjera. Omiljeni likovi preko noći se pretvaraju u prodate duše, jer su prešli zamišljenu liniju sa jedne strane svijeta ka drugoj.
Neko ko granice prelazi svaki dan, jer vjeruje da je čovjek sa obje strane, mogao bi ispričati kako je lijepo živjeti uz povjerenje i kada nema pružene ruke sa druge strane. Moguće da je takvo razmišljanje naivno i da se ne isplati. Moguće je i da će se malobrojni izgubiti u podjelama i na kraju otići na "svoju" stranu svijeta. Ako je grijeh biti bliži ljudima, onda u ovoj zemlji nema mnogo grešnika.
Duško Trifunović pjevao je o grijehu i "letenju iznad mjere stroge", ali ko ovdje razmišlja o pjesnicima ako nisu predmet dnevne politike. Pjesnika više nema ni u školama ako u pedagoškim zavodima ne rade njihovi potomci da ih "proguraju" u čitanke. Sve što se o ljudima i životu moglo naučiti više se ne predaje u školama, edukativni element izbačen je iz medija, koji najviše utiču na javno mnjenje. Zato ne treba da čudi zluradost, sumnja i sve veće daljine od jedne do druge strane svijeta. Farmeri iz Republike Srpske slučajno su se našli na udaljenom kraju svijeta, u Bihaću, jer su mislili da treba da pomognu ljudima koje je zadesila nepogoda. Niko nije mislio da je to vrijedno pomena, jer je važnije što je neka nagrada uručena prelaskom preko granice za koju je ranije rečeno da ne treba da postoji. Možda bi se o svemu moglo porazgovarati da bi svi shvatili o čemu se, zapravo, ovdje radi...