''Ako ne znaš kuda ideš, svaki put će te tamo odvesti, a ako znaš, onda nije važno kojim putem ideš'', kaže jedna mudrost iz Talmuda! Kada bi se danas u Srbiji neko zamislio nad ovom mudrošću, shvatio bi da mi ne znamo ni kuda idemo, ni kojim putem. Ni da li uopšte negde idemo?
Počev od one već otrcane dileme da li idemo u prošlost ili u budućnost, odnosno da li smo za carstvo nebesko ili carstvo zemaljsko, mi ne znamo ni da li želimo opet da ratujemo sa celim svetom ili da se u taj svet integrišemo. Da li smo za Evropu ili Aziju? Da li želimo u UE ili u Zajednicu nezavisnih država-Rusija, Belorusija & co? O NATO paktu da ne govorimo. Da li želimo da gradimo građansku, demokratsku, pravnu državu ili mafijaško-višepartijsku kvazidržavu? Da li želimo da budemo Neutralni ili možda opet Nesvrstani? Da li želimo da okončamo saradnju s Hagom ili stvorimo utisak da to želimo? Imamo li snage da definitivno odgovorimo na pitanje da li je Mladić narodni heroj ili ratni zločinac? Da li je Kosovo samo ''najskuplja srpska reč'' ili ozbiljan problem koji moramo da rešimo? Da li je ono vrednije od naših života ili ne?
Odgovora na ta i mnoga druga pitanja još nema. Sve je nekako zbrkano i okrenuto naglavačke. Okruglo, pa na ćoše! Sve liči na onog ''nesrećnika'' koji je popio viagru i bensedin pa bi nešto j... al' ga strašno mrzi! Mi bismo sve od nabrojanog i pomenutog i ništa od toga. A, najviše bismo, izgleda, voleli da nas svet ostavi na miru. Da ništa ne traži od nas i da nas ne dovodi u nove dileme, jer nam tako samo komplikuje život. Mada mu i mi u tome zdušno pomažemo.
Malo nam je bilo svih ovih pitanja i dilema na koje nemamo odgovore, nego smo na sve to još i izbore raspisali. Hvala bogu, samo ove predsedničke, a ne i lokalne ili, daleko bilo, nove parlamentarne. Raspisivanjem i samo ovih predsedničkih smo još jednom otvorili sve Pandorine kutije naših nedoumica, frustracija, emocija i podela koje nas sprečavaju da se opredelimo za put kojim želimo da idemo. Umesto da samo izaberemo predsednika, mi i ove izbore koristimo kao poligon kako za naše unutrašnje bitke i sukobe, tako i za one međunarodne. Mi bismo na njima da odlučimo i o tome ko će biti predsednik, ali i o sudbini Srbije, Balkana, Evrope i sveta. O sudbini UN i Saveta bezbednosti. O ulasku u EU ili konfederaciji sa Rusijom. O sudbini Kosova i dolasku misije EU, ali i o privatizaciji NIS-a. O saradnji s Haškim tribunalom i prolasku ''Plavog potoka'' kroz Srbiji. A, kada malo bolje razmislim, mi birajući predsednika biramo i sve to, neshvatajući pri tome da se svi izbori i sva ova pitanja svode na jedno. Na pitanje puta kojim želimo da idemo?
A, biranje puta može da počne već ovog vikenda, za kada je najavljen dolazak predstavnika ''Gasproma'' u Srbiju radi konačnog dogovora oko ''Energetskog sporazuma'', odnosno prodaje NIS-a, gradnje skladišta gasa i gasovoda u Srbiji. I da se završi već 18. januara, za kada je zakazano eventualno potpisivanje postignutog sporazuma u Sofiji, kome bi prisustvovao ''sveslovenski i rusko-srpski bog'' lično. Iako se čini da je ovaj gasni aranžman u senci predsedničkih izbora, jasno je da je i on u njegovom epicentru. Zato su počele teške ''artiljerijske borbe''. Čim je iz ''narodnjačkog'' tabora obznanjeno da ćemo iz inata EU i SAD sklopiti strateško partnerstvo s Rusima i sve im prodati u bescenje, došlo je do raskola u Vladi i Radnoj grupi koja se tim pitanjem bavi. Ministar Dinkić je čak u znak neslaganja s ovakvim idejama napustio Radnu grupu, a neki ministri DS su pozvali na oprez i razjašnjavanje mnogih pitanja, pre donošenja bilo kakve odluke. Odmah su bili kažnjeni objavljivanjem ''informacija'' ruskih obaveštajnih službi o njihovoj navodnoj korumpiranosti od strane mrske zapadnjačke kompanije OMV, koja kao i Rusi želi da kupi NIS. ''Ruske obaveštajne službe'' će, kažu ''narodnjaci'', doneti sve te informacije Koštunici lično ako pomenuti izdajnici ne prestanu da lobiraju za interese OMV-a. Niko nije ni pomenuo činjenicu da za ''Gasprom'' više nego očigledno lobiraju i Vojislav Koštunica i mnoge DSS perjanice poput ministra policije Jočića, ministra energetike Popovića, premijerovog šefa Kabineta Nikitovića, sekretara Vlade Mihajlova i mnogih drugih. Valjda im je jasno da i tako odgovaraju na pitanje koji im je put draži.
Ali, svet koji se već 18. januara sastaje u Njujorku da bi još jednom razgovarao o sudbini Kosova te naše gluposti i senzacionalističke priče iz tabloida malo zanimaju. Baš kao i onaj evropski deo sveta koji 28. januara treba da odluči o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom i slanju svoje misije na KiM. Njih zanima da li je Srbija konačno odabrala put kojim će ići. Ako je Srbija odabrala put prema svetu i Evropi, na izborima će pobediti Tadić, koga će Koštunica podržati u drugom krugu. Privešće se kraju saradnja s Haškim tribunalom, hapšenjem preostalih begunaca. ''Gasprom'' se neće favorizovati neposrednim dogovorima, već će se pitanje NIS-a, skladišta i gasovoda rešavati ne samo na osnovu političkih, već i ekonomskih parametara. Koštunica će prestati da ''soli pamet'' svim svetskim političarima i državnicima, da uslovljava i ucenjuje EU, shvatajući da svet počiva na nepravdi i nejednakosti...
I kakve su šanse da se sve to desi? Da se ne lažemo, male ili bolje reći nikakve. Želim da vas podsetim da su još pre 20-30 godina mnogi tekstovi rok muzike zbog cenzure bili menjani. ''Bijelo dugme'' je stihove ''al Hrist je bio kopile i jad'' moralo da promeni u bezlično ''al on je bio..'' I ''Prljavo kazalište'' je želelo da peva ''i zato što nemamo love za skupe provode, mi pijemo cijeli dan i noć'', ali je pijenje zamenjeno plesanjem. Nekako u to vreme je i Džoni Štulić, frontmen ''Azre'', u pesmi ''Kurvini sinovi'' morao da peva ''oni dolaze'' mada je u originalnom tekstu pisalo ''Rusi dolaze''. Iako nije precizirao kada i gde, Džoni je očigledno bio dalekovid. Rusi definitivno dolaze, a njihovim dolaskom stiže i odgovor na pitanje - koji smo put izabrali!