Glavna ulica u Sarajevu za vrijeme Austrougarske monarhije zvala se Ulica Franje Ferdinanda, a u doba Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije dobila je ime Ulica kralja Aleksandra. Kad je bila HDH ulica je dobila ime Ante Pavelića. Kada su partizani preuzeli vlast, ta glavna džada preimenovana je u Ulicu maršala Tita.
U ovo vrijeme namjeravali su je nazvati po Aliji Izetbegoviću, ali se javnost pobunila i zadržalo se ime Titovo, makar prepolovljena. Aliji je dato ime jednog trga. Sve ovo govori ne samo kako su se vlasti smjenjivale, nego da je svako novo uređenje bilo neprijateljsko prema bivšem. U Francuskoj je i danas veliki brend Napoleon, mada je po današnjim mjerilima bio negativna ličnost, barem po tome što je bio osvajač.
Svima je na ovim prostorima jasno da smjena vlasti istovremeno znači i smjenu političkih vođa kojima se do tada klanjala, manje je razumno što se mijenja odnos i prema umjetnicima. Za neke će biti potpuno nerazumno pitanje koje ću postaviti: Zašto se u Federaciji BiH potpuno ignoriše ime Jovana Dučića, čak se krajnje stigmatizira? Označen je kao velikosrbin, ali se odbacuje i umjetnička vrijednost njegovih stihova. A zar cijeli niz bošnjačkih pisaca, koji se izvlače iz naftalina, nisu nimalo nacionalno obilježeni? Veliki bošnjački intelektualci veličaju Aliju Isakovića, a da teško mogu navesti ijedno njegovo književno djelo. Mi imamo književnost, zapravo tri, koje su do krajnjih granica nacionalno obilježene. Pa u tom kontekstu, primjera radi, izbrisano je ime Hasana Kikića jer je ovaj krležijanac bio lijevo orijentisan.
Veoma je nazadno to tumačenje umjetničkih djela i ličnosti jedino kao nacionalnih vrijednosti. Zbog toga su uskraćeni naši đaci, pa i čitaoci, jer su svi omeđeni uskim nacionalnim vidicima, uskraćeni za šire znanje o drugim stvaraocima. U tom smislu simptomatična je najava "Dučićevih večeri poezije" u Trebinju, u čijem sadržaju učestvuju jedino umjetnici iz Beograda. Izgleda kako u Trebinju čitav niz godina ne znaju ni za kakvu kulturu ili umjetnost osim beogradske.
Čitava plejada književnika iz perioda pred ovaj rat je nestala sa scene, ne samo zato što su se preselili na drugi svijet, nego što današnjim vlastima ne odgovaraju njihovi ideološki profili. Mladen Oljača nije postojao, pa čak ni Ćamil Sijarić. Jedno rešeto je to ideološko i nacionalno, a drugo je neznalačko. Dok se sastavljači udžbenika trude da zadovolje nalogodavce, znači nacionalnu i ideološku vlast, dotle su novinari kulturnih rubrika u dobroj mjeri neznalice jer nisu čuli za mnoga imena koja je današnje političko vodstvo izbrisalo.
Pa i u današnjem vremenu glavna vrijednost umjetničkih djela nije kvalitet. Mnogo zavisi i od ponašanja umjetnika, koliko su se pribili uz skute vlastodržaca. A neki od umjetnika veoma dobro znaju manipulirati medijima.
Na jednom druženju, uglavnom profesora i umjetnika, razgovaralo se o svemu i svačemu. U jednom momentu ugledni estetičar i esejista je kazao kako nijednu predstavu reditelja Harisa Pašovića nije dogledao do kraja. Od dosade nije mogao izdržati. Nas desetak i više jednoglasno smo se složili u toj ocjeni. Pa se postavljalo pitanje: kako to da Haris Pašović slovi kao izuzetan reditelj? Nijedna njegova predstava nije imala više od tri izvođenja. Ali u inostranstvu dobija sve same nagrade i pohvale. A zna li se ko te nagrade dočarava našim medijima? Pa sam Haris Pašović. Pašović, koji se po svom dolasku u ratno Sarajevo odmah uvezao sa SDA, ubrzo se situirao kod mnogih ambasada, a ima dobre veze u inostranstvu. Izuzetan poznavalac teatra, ovaj reditelj odista nema talenta, ali to nadomještava svojim mnogobrojnim vezama.
Jedan drugi umjetnik, slikar Adin Hebib, koga likovni milje ignoriše smatrajući ga amaterom, uspijeva zahvaljujući svojem meceni Harisu Silajdžiću, koji je i po ovom primjeru u razumijevanju umjetnosti diletant. Znači, može se uspjeti na mnogo načina, a onaj najvažniji, kreativni i osebujni, je najrjeđi.
Ništa kod nas nije poredano po kvalitetu, pa tako ni u umjetnosti.