Seckanje gordijskih čvorova priliči vojskovođama i imperatorima, a nikada i nigde vojnicima.
Vojnici idu u borbu da se bore gde im kažu, a da ne razmišljaju previše, a pogotovo da ne komentarišu naredbe svojih komandanata. Bez sumnje aktuelni visoki predstavnik izvršava naredbe, a da naredbodavci nisu planirali posledice takvih odluka. Sada svim mogućim i nemogućim sredstvima spasavaju svoj obraz. Poslednje seče čvorova po osetljivom tkivu bosanskohercegovske države, pokazale su protuvrečnost međunarodne brige za stvaranje efikasne države liberalne demokratije. Društvene i ljudske vrednosti poput nacije, vere, tradicije i kulture postale su zapravo smetnja takozvanom demokratskom modelu evropskog uklapanja. Još više. U ime evropskih ideala, brigu za vlastiti nacionalni položaj, a time i zajednički položaj, rogobatno se okarakteriše kao pretnja međunacionalnih sukoba.
A sukob sa odlukom visokog predstavnika nije sukob ni sa Amerikom, ni sa Evropom, a ni sa Rusijom, već sukob sa načinom komuniciranja predstavnika međunarodne zajednice sa predstavnicima političke volje naroda i građana Bosne i Hercegovine. Otvoreno protivljenje Srba u BiH, kao i odmerena podrška predstavnika druga dva naroda merama OHR-a, ipak je sva tri nacionalna korpusa uverilo da ako sami, međusobno, ne nađu kompromis za efikasan i zajednički život, niko izvana ne može postići.
Uveren sam da ima u Bosni i Hercegovini i intelektualnog, kreativnog potencijala i dobre volje za traženje kompromisa. U ovo se može, naravno, uklopiti i međunarodna zajednica, ali ne pretnjama izbacivanjem iz različitih čekaonica na evropskim peronima, već shvatanjem suštinskih pitanja odnosa u državi Bosni i Hercegovini, a i regionu. Zašto ozbiljno ne analiziraju primer predsednika HDZ Dragana Čovića, koji je okupio lidere vodećih političkih stranaka, koji su shvatili da imaju više zajednički nego različito. Kada se pre nekoliko godina desio sastanak domaćih političara u Neumu, tadašnji vojnici međunarodne zajednice bili su uvređeni i osvetili su se smenom tadašnjeg hrvatskog člana Predsedništva, a i procesuirali su ga. Šteta. Umesto da podstiču baš unutrašnji, međunacionalni dijalog, koji će ipak jednog dana dati i rezultate.
Danas se još uvek gubi energija u različitim političkim desantima. U nedostatku ideja se primenjuje strategija da ipak treba nešto učiniti, a sve ostalo je kolateralna šteta. Kao na primer, da je tržište kapitala u BiH poslednji mesec doživelo najveći pad u poslednjih pola godine, što analitičari berza povezuju sa političkom situacijom u državi posle odluka.
Imam utisak da je sada najvažnije spasiti vojnika, koji u suštini sam nije kriv. U spasavanje su uključene sve vrste specijalaca, od ministara, komesara, ambasadora, generala. Sukob sa vojnikom je sukob sa Amerikom! Vrhunac lošeg ukusa je, na primer, izjava komandanta EUFOR-a, koji kaže da su mirovne snage spremne intervenirati u slučaju izbijanja rata. Rata? Ko sa kim? Ko informiše nemačkog kontraadmirala i diže ratne magle? Ko kontroliše generale i ko im odobrava takve vrste poruke?
Ako je bilo jasno da su bar dva poslednja visoka predstavnika imala iza sebe i svu snagu i uticaj svojih zemalja, sadašnjemu, iz proširene Evrope, mogao bi biti najveći saveznik baš domaći intelektualni establišment, koji može producirati i nove ideje i nova sveža rešenja, što bi bilo dobrodošlo i za međunarodnu zajednicu, koja uz sve globalne probleme, pati za svežim idejama na regionalnom nivou.
Prvi vojnik međunarodne zajednice imao je šansu da je više naš nego dosadašnji lordovi i bivši ministri. Da je više Slovak, a manje predstavnik međunarodne zajednice. Čak govori naše jezike, bio je na tim prostorima, seća se višenacionalne države, kao i čekaonica sa evropskih perona. A nažalost u svom kupeu u vozu previše ozbiljno shvata upozorenje na pločici od mesinga: `Ne naginji se kroz prozor!` U ovim krajevima takvo upozorenje niko ozbiljno ne shvata.