Nedavno je u Srbiji predavanje održao dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, širom svjeta popularni i uvaženi g. Pol Krugman. S njegovim stavovima se složio neuništivi i nezamjenjivi ministar Mlađan Dinkić. Guvernerka Narodne banke u svom prvom intervjuu jednom nedjeljniku javno je izjavila da nikad neće pasti u zamku da joj cjenovna stabilnost bude jedini cilj rada, dok premijer Ivica Dačić upire prst u strane banke i njihovu dobit koju ostvaruju u Srbiji.
Šta nam sve ovo govori? Samo jednu stvar. Nova vlast u Srbiji je izabrala novi model ekonomske politike, značajno suprotan svemu onome što je rađeno u proteklih desetak godina.
E sad, da li će ovo biti povratak na pravi put ili srljanje u još dublji ponor - nije jednostavno odgovoriti. Činjenica je da Srbija nije bila lider u sprovođenju liberalnih reformi ni ranije, tako da je prebacivanje katastrofalnih privrednih rezultata na ono malo liberalnih reformi što je sprovedeno u najmanju ruku nepošteno. I to otprilike isto toliko nepošteno koliko i kada biste krivicu za posljednje mjesto u nekoj auto-trci pripisali lijevom prednjem i desnom zadnjem točku koji ste promijenili, ali ne i na ona druga dva izlizana i kvrgava točka koja niste mijenjali i zbog kojih je auto bio neupravljiv sve vrijeme.
Međutim, rezultati su takvi kakvi su i zbog toga me ne čudi ono što sam čuo od građana Srbije prošlog vikenda, kada sam boravio u Novom Sadu i Beogradu. Čak i oni bogatiji, koji su ideološki protiv nove vlasti, kažu da se nešto moralo mijenjati, da je stanje postalo neizdrživo. Da li su svjesni u kom pravcu promjena ide je već drugo pitanje!
Mentalni put koji je prešla Srbija da bi napravila ovaj novi izbor možda najbolje opisuje ideološki put upravo ministra Dinkića. Prvi guverner Narodne banke SR Jugoslavije nakon demokratskih promjena iz 2000, najmlađi guverner u istoriji Srbije, je prije deceniju bio veći liberal od MMF-a, ili što bi naš narod rekao "veći katolik od pape". Čak toliko da je odbio odobriti kratkoročan krediti Vladi Srbije, za šta je odobrenje dao i sam MMF, zbog čega je došao u sukob s tadašnjim ministrom finansija Božidarom Đelićem.
Vrijeme je prolazilo, Dinkić je mijenjao ministarstva i sve više odstupao od liberalne doktrine. Daleko od toga da je bio licemjer, priznavao je da ljudi (pa i on) griješe, tako da se danas nalazi na drugoj strani moderne ekonomske misli. Zbog toga ne čudi posjeta Krugmana, koji danas važi za jednog od najpoznatijih kejzijanaca, dok je još prošle godine u Beogradu gostovao Rober Mandel, takođe dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, ali drugih pogleda na svijet (bližih tadašnjoj vlasti).
Ipak, ono što je najbitnije je pitanje šta se od ove promjene može očekivati. Vjerovatno niko danas ne zna siguran odgovor.
Prije svega, pitanje je hoće li nova vlast imati dovoljno eksperata da sastavi kompetentan tim ljudi koji će sprovoditi tu novu politiku. Neka imenovanja u Narodnoj banci Srbije govore da nova vlast misli ozbiljno. Tu, prije svega, mislim na imenovanje provjerenih eksparata kao što su Dijana Dragutinović (bivša ministrica finansija), Stojan Stamenković (direktor MAT-a), Miladin Kovačević i Radovan Jelašić (bivši guverner NBS) na bitne pozicije.
Ipak, za kompetentno vođenje jedne ovakve politike trebaće im mnogo, mnogo više kvalitetnih ljudi i na višim, a posebno na nižim nivoima vlasti. Da pojednostavim. Dok su liberalne reforme dugoročno sigurno isplative, ali nepopularne u zemlji sa svježim sjećanjem na socijalizam, dotle je kejzijanska politika kratkoročno prihvatljivija, ali znači hodanje po žici posutoj korama banane. Treba vam hrpa iskusnih akrobata (u ovom slučaju ekonomista) jer ako se okliznete lako možete slomiti vrat!
Ako, pak, Srbija uspije da izbjegne ove zamke, vjerovatno će vrlo brzo postati regionalni lider po stopama privrednog rasta, s tim da je to politika čiji rezultati ne traju dugo. Ipak, moguće je istovremeno s aktivnijom ekonomskom politikom sprovoditi i neke liberalne reforme, čime se skraćuje period tranzicije koji će doći.
Za kraj je bitno napomenuti da ova promjena u Srbiji danas ipak nije kontra svjetskih trendova, odnosno da su se i mnoge razvijene zemlje odlučile za aktivnije učešće države u ekonomiji. Kolika će biti dugoročno cijena toga tek ćemo vidjeti.