Prije neki dan u dnevnom listu "Nezavisne novine" objavljena je kolumna gospodina Branka Perića, sudije Suda BiH, pod naslovom "Kome treba delikt poslaničkog mišljenja". Iz njenog sadržaja jasno je da je kolumna napisana a propos inicijative za novu inkriminaciju u krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske, kojom bi bile zaštićene preostale ustavne nadležnosti Srpske od njihove uzurpacije. U Perićevom tekstu apostrofirano je više pitanja koja zavređuju odgovor, tim prije jer su postavljena od čovjeka koji ima prominentnu ulogu u domaćoj pravosudnoj zajednici.
U odgovoru na najvažnija pitanja koja postavlja gospodin Perić neizbježno se mora poći od nekoliko opštepoznatih činjenica. One su u BiH toliko poznate da gotovo predstavljaju ovdašnju aksiomatiku kada je riječ o našoj pravno-političkoj zbilji. Karakteristika te zbilje je gotovo nemilosrdno posezanje u ustavne nadležnosti Republike Srpske, toliko odomaćeno da se slobodno može konstatovati kako je na tom društvenom polju stvoren poseban tip pravne i političke (ne)kulture u kojoj je kršenje Ustava normalno stanje. Rodonačelnik tog procesa je visoki predstavnik u BiH, koji je izgradio ne samo temelje nego i ogroman dio zdanja navedene (ne)kulture, zbog čega je na evropskoj civilizaciji, htjela to ona ikada priznati ili ne, ostavljena tamna mrlja, koju vrijeme nikada neće izbrisati. Cijela monografija ne bi bila dovoljna da se nabroje sve aktivnosti visokog predstavnika kojima je pojedince, smjenjujući ih s raznih funkcija i poslova, osuđivao na građansku smrt, dok je druge imenovao na razne funkcije, omogućujući im uzlet do za njih neslućenih visina. O ustavnim amandmanima te zakonima i osnivanju brojnih organa na nivou BiH da ne govorim. Iz ovog kratkog izleta u ne tako daleku prošlost vidimo ko je jedan od subjekata koji su neustavno prenosili nadležnosti Srpske na nivo BiH. Istina, visokog predstavnika u BiH štiti diplomatski imunitet, reći će poznavaoci ovog problema. Ali, ako za trenutak ostavimo po strani tu činjenicu (koja je nepravda par excellence) i stvari posmatrano iz ugla pravne filozofije (koja je za pravo ono što je etika za moral), nesumnjivo je da sve ono što su činili ovdašnji visoki predstavnici predstavlja, kazano Radbruhovom terminologijom, zakonsko nepravo nad kojim trijumfuje nadzakonsko pravo.
No, nije samo visoki predstavnik u BiH bio akter neustavnog razvlašćivanja Srpke, jer su to bili razni i mnogobrojni domaći subjekti. I tu, nažalost, ima mnogo primjera metoda pomoću kojih su neustavno prenošene, odnosno preuzimane ustavne nadležnosti Srpske u korist vlasti na nivou BiH. Ti primjeri daju odgovor na pitanje, koje gospodin Perić postavlja u svojoj kolumni, ko sve može počiniti krivično djelo neovlašćenog prenošenja ili preuzimanja ustavnih nadležnosti Republike Srpske (savezni poslanici, ministri u Savjetu ministara i drugi). A na njegovo pitanje šta može značiti prenos nadležnosti u krivičnopravnom smislu, odgovor daje samo biće navedenog krivičnog djela koje sam izložio u mojoj inicijativi Narodnoj skupštini Republike Srpske. Suština tog bića je da ovo krivično djelo čini ko (umišljajem ili nehatom) bez ovlašćenja ili protivno ovlašćenju Narodne skupštine Republike Srpske prenese u cjelini ili djelimično neku ustavnu nadležnost Republike Srpske na bilo koji drugi nivo vlasti u BiH ili izvan BiH, zatim ko za bilo koji nivo vlasti u BiH ili izvan nje preuzme neku ustavnu nadležnost Republike Srpske bez saglasnosti Narodne skupštine Republike Srpske, kao i ko bez saglasnosti Narodne skupštine Republike Srpske osnuje instituciju ili organ na nivou BiH u bilo kojoj oblasti društvenih odnosa čije uređivanje nije u nadležnosti BiH, već u nadležnosti Srpske. Kada se ima u vidu ovako određeno biće navedenog krivičnog djela, ne može biti dileme o tome šta u krivičnopravnom pogledu znači prenos nadležnosti. Odgovor na to pitanje je više nego jasan, a znači da neustavni prenos, odnosno preuzimanje nadležnosti postoje svaki put kada je posegnuto za nadležnostima Srpske bez ovlašćenja ili protivno ovlašćenju njene Narodne skupštine. Usljed toga se učinilac ovog djela ne bi mogao pravno (a ni politički) osnovano pozivati na svoje neznanje. Ovo stoga što se, i prema Ustavu BiH i prema Ustavu Srpske, zna šta su nadležnosti BiH, a šta nadležnosti entiteta, kao i ko je subjekt (institucija) bez čijeg ovlašćenja, odnosno saglasnosti se ne može prenijeti niti preuzeti bilo koja ustavna nadležnost Srpske. Sve to je od pomoći za utvrđivanje svijesti i volje učinioca ovog djela, a to znači i od pomoći pri utvrđivanju da li je ovo djelo učinjeno umišljajem ili nehatom. Usljed svega navedenog ova inkriminacija nije nesuvisla priča, a nije ni bilo kakav "novi oblik neprijateljske propagande" niti ima svojstva bilo kog od drugih "epiteta" kojima se neosnovano poslužio gospodin Perić u svojoj kolumni.
Najzad, za kraj sam ostavio nešto što je, ne samo u kolumni gospodina Perića, već i šire (nažalost posebno u akademskoj i pravosudnoj zajednici) gotovo uvriježeno mišljenje. Radi se o poimanju prema kojem imunitet štiti nosioce zakonodavne i izvršne vlasti od bilo kakve odgovornosti za čin izvršen u okviru njihovih dužnosti. Prije nego što najjednostavnijim jezikom ukažem na neodrživost takvog shvatanja, podsjetiću na nešto što je svojevremeno, polovinom XVIII vijeka, zapazio Žan-Žak Ruso. Naime, u djelu "Društveni ugovor" on je, između ostalog, istinito zapazio da suverena vlast ne prevazilazi niti može prevazići granice opšteg sporazuma. Preneseno u današnje vrijeme, to znači da suverena vlast (zakonodavna i izvršna) ne može, a da za to ne odgovara i pravno, činiti nešto čime prevazilazi granice ustava. Naredni primjer, a takvih ima bezbroj, je dovoljno ilustrativan. Zamislimo da Parlamentarna skupština donese zakon o radu kojim ovu oblast uređuje sa važnošću za cijelu BiH, iako joj tako nešto ne dopuštaju ni Ustav BiH, a ni ustavi entiteta. Zamislimo, što nije nerealno jer je ovom sličnih primjera već bilo, da se u tom zakonu kaže kako njegovim stupanjem na snagu prestaju da važe odgovarajući entitetski zakoni, što bi značilo neustavno ukidanje nadležnosti entiteta u ovoj oblasti i njeno neustavno preuzimanje od strane saveznog zakonodavca. Dakle, imamo eklatantnu povredu saveznog i entitetskih ustava, a saveznim poslanicima i delegatima je, prema navedenom uvriježenom i neosnovanom shvatanju, dovoljno da kažu kako imaju poslanički imunitet i da im se zbog toga pravno ne može ništa. Ovakvo poimanje je ne samo pravno nesuvislo, već je i nemoralno i krajnje štetno i opasno jer bi, u krajnjem, moglo dovesti i do toga da poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH izglasaju amandman na Ustav BiH kojim ukidaju entitete, nakon čega im je samo potrebno da kažu kako imaju imunitet koji ih štiti od bilo kakve pravne odgovornosti. Naravno da je tako nešto nedopustivo, a na onima koji vode i brinu o Republici Srpskoj (bez obzira na njihovo političko opredjeljenje i stranačku pripadnost) je da odluče hoće li odgovarajućom inkriminacijom zaštititi Srpsku od ovakvih i ko zna kakvih još metoda njenog urušavanja.
*Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci