Jedini realan projekt u korist našem regionu je projekt velike Evrope. Sve drugo je, naime, po jednoj strani romantičarsko maštanje i po drugoj opasna igra vatrom. To moraju shvatiti i one političke grupacije koje sebi stavljaju oznake radikalnosti, unitarizma i sličnih aveta prošlosti.
Takvih ima u svim demokratskim zemljama i obično ne dobivaju mnogo na izborima. One su legitimne i funkcionišu prema čvrstim pravilima demokratskog društva. Kada se na izborima njihov rejting digne, već je uzrok za sva alarmna zvona. Jer u demokratskom društvu aksiom je dogovor, nenametanje i nepromoviranje krajnosti, koje su uvek u suštini antidemokratske. Ali, to je za neradikalne političke snage i prilika da preispitaju u čemu greše i zašto se birači okreću brzim rešenjima koje, naravno bez realnih osnova, promovišu radikalne opcije. Brza rešenja u društvima, pogotovo heterogenim: nacionalno, klasno, političko, vode ravno u propast.
Pre neki dan je za predsednika Skupštine Srbije izabran radikalan političar. Srbija dugo, predugo vuče proces konstituisanja vlade. I svetski centri su posle tog izbora uklopili alarmna zvona, berza je pala u crvene brojke, kurs svetskih valuta je porastao. Brojni analitičari su pokušavali da utvrde šta se zapravo događa u međusobnom dijalogu stranaka takozvanog demokratskog bloka.
Uglavnom, moguće je samo spekulisati i povezivati sa planetarnim bavljenjem o formalno-pravnom statusu Kosova. Ali, činjenica je da demokratski blok nije postigao dogovor, činjenica je da su radikali dobili veliku podršku birača i činjenica je da se svet umorio od razmišljanja o konačnom statusu Kosova.
Dakle, u interesu srpskog društva je stabilizacija političkih prilika i projekt velike Evrope u kojem je moguć i demokratski suživot sa radikalima, ali kao strankom koja se pridržava pravila i koja ne može promovisati institucije van države i njenog ustavnog sistema ni u vidu civilno-društvenih inicijativa. Zato pretnje uvođenja vanrednog stanja, stvaranje različitih gardi i drugih alata krajnjeg radikalizma može doneti samo nesreću i za narod i za državu i za region.
Ali, i radikali kada dođu slučajno na vlast moraju, hteli ili ne hteli, korigovati svoje čvrste stavove i prilagoditi svoje delovanje u pravcima stvaranja uslova za društveni dijalog. Ukoliko ovo stvarno dokazuju kroz svoje vladajuće funkcionisanje, onda i postoje šanse da ih međunarodna zajednica, sa velikim oprezom, ali ipak prihvati. Jer u demokratskom društvu se rejtinzi vlada proveravaju bar na četiri godine na izborima. Ali, bolje je da ne osete iskušenja vlasti i pametnije je da za njih gore crvena svetla i zvone alarmi.
U Bosni i Hercegovini i sasvim normalne, iako jednonacionalne stranke političkog centra, koriste ponekad neke radikalne metode u međusobnom nametanju čiji je interes jači i koja alternativa za budući ustroj zemlje će dobiti podršku svetskih metropola. Tužna priča u vezi sa Srebrenicom nema kraja. Nema ni kraja spekulacijama gde su završile pare stranih donacija za ponovan život grada i njegove okoline.
Srebrenica i mnoga druga stratišta širom Bosne i Hercegovine ne mogu biti u funkciji radikalnih političkih nadmetanja jer već dugo ne pripadaju samo Bosni i Hercegovini, već čitavom čovečanstvu, poput nacističkih i fašističkih logora, poput Jasenovca, poput Staljinovih gulaga, poput Katinske šume, poput Golog otoka, Kočevskog Roga, Blajburga... Jer su trajna opomena kakve neshvatljive zločine može proizvesti nekontrolisani radikalizam. Zato je bolje da za radikale uvek gore crvena svetla.