Negdje u rubrici "biznis" zalutala je vijest kako se razboljelo skoro 100 radnika u fabričkoj hali u Brezi, gdje su proveli šest dana i noći tražeći svoja prava.
U polupraznoj i hladnoj hali fabrike "Bretex" obrelo se stotinak nepopravljivih samoupravljača uporno objašnjavajući "ostacima buržoazije" da je tvornička hala njihova, kao i preostale mašine. Imaju, tvrde, i dokaz za to jer je njima od cijele fabrike, na osnovu sudske presude, pripala tvornička hala (!?) u kojoj su šest dana prijetili štrajkom glađu i novim tužbama. I tako sve dok nisu završili u bolnici. Zanimljiva je, svakako, ta sudska presuda gdje radnicima pripada tvornička hala, a ne, recimo, dionice. Zanimljivo je i kako je direktor firme odbio da isplati tužbeni zahtjev i kako su ga u tome podržali Opštinsko vijeće Breze i vlasti Zeničko-dobojskog kantona. Radnici su kivni na načelnika opštine, koji im je odmah poručio da idu kući i ne mrznu se džaba, jer nemaju šta da traže u tvorničkoj hali koju koristi neki njihov sugrađanin, valjda biznismen.
Ovakve vijesti više nisu ni događaj, a izgleda da im je sve teže pronaći i mjesto u rubrikama novina ili informativnih emisija. Često priče radnika u BiH nalaze se na granici da završe u crnoj hronici ili u svijetu zanimljivosti.
Nedavno su u Sarajevo doputovali radnici "Konjuha" iz Živinica da rješenje svojih problema potraže u kabinetu Žaljeka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Sudeći po ustavnim nadležnostima, radnicima živiničke tvornice namještaja Komšić je mogao pomoći samo ličnim gestom pa da, na primjer, naruči novi kancelarijski namještaj, jer rad ove firme niti spada pod spoljne poslove ni pod odbranu, što je briga kolektivnog šefa države. Predstavnici Sindikata "Konjuha" došli su na "kavu s predsjednikom", koji ih je dalje uputio stranačkom kolegi i federalnom premijeru Nerminu Nikšiću, a ovaj im ponovio već poznato da je njihov problem u rukama Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Na sve ovo predstavnik radnika nekadašnjeg giganta iz Živinica kazao je da je vrlo zadovoljan sastancima. Pa, kako i ne bi!? Kamere, izjave, svečani saloni, sagovornici iz vrha vlasti i bar dva sata čovjek se osjeća važnim. Sigurno je tada sindikalni vođa pomislio kad na dan izbora svakako treba nagraditi one koji su otvorili vrata svojih kabineta njima koji su dan i po pješačili od Živinica do Kladnja odlučni da riješe svoje probleme. To što su "problemi složeni s tendencijom daljeg usložnjavanja", to je već druga priča. Nema predsjednika sindikata bilo koje firme u BiH koji u ogledalu povremeno umjesto svoga lika ne vidi nekog premijera, pa makar i kantonalnog. Njihove su rečenice složene, izgovaraju se sporo i začinjene su sa "odgovorno tvrdim", "lično smatram" ili "naš rad je transparentan". Treba tu dodati i gestikulaciju, govor tijela i ozbiljan pogled. Sve to treba da prikrije surovu stvarnost da predstavljaju na stotine ljudi koji, po vlastitom priznanju, primaju po 50 KM mjesečno, odnosno s vremena na vrijeme. Na kraju, svi će prije potražiti informaciju od predsjednika sindikata sa novom kravatom nego od neuglednih čarobnjaka kojima je povremenih 50 KM izvor preživljavanja.
Svi bi, nakon ove priče, trebalo da budu naklonjeni obespravljenim radnicima, a ne sindikalnim vođama koji oponašaju kantonalne premijere, pomoćnike ministara ili opštinske načelnike. Međutim, šta je više u ljudskoj prirodi - predati se sudbini i leći bespomoćno u fabričku halu na minus 15 stepeni ili pokušati naći način da lik u ogledalu ne čeka na odluke, već da odlučuje? Ovaj drugi izbor dokazuje da čovjek kao svjesno biće vlada svojim životom, pa i sudbinom. Čak i Jovan Dučić, pjesnik dubokih misli i toplih riječi, bio je prilično grub zbog ljudske apatije, pa je rekao da su samo ograničeni ljudi zadovoljni sobom i svojom sudbinom. Koliko je bio u pravu govori njegova blistava biografija, netipična za pjesnike. Smrznuta, prazna hala u maloj opštini Breza i stotinu promrzlih radnika nemaju nikakve veze sa velikim pjesnikom, ali imaju sa pristupom životu koji može biti isti za svakog čovjeka, bez obzira na društvene ili lične predispozicije. Smrznuti radnici neće dobiti fabričku halu zato što se noćima mrznu u njoj, niti će neimari iz živiničkog "Konjuha" pokrenuti proizvodnju zbog kafe u kabinetu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.
Umorni i sjetni oni vole svoje dugogodišnje navike u hladnim fabričkim halama, sjećaju se dirljivih govora kad prebace normu i žive u vremenu kojeg više nema. U novim vremenima nije dovoljno povremeno čuti riječi zahvalnosti da se podigne elan, a status u društvu ne obezbjeđuje se ljudskim vrlinama i požrtvovanošću. Radnici više nisu vlasnici ničeg osim vlastitih sposobnosti od kojih im zavisi život. Emocije koje naviru zbog mnogih "prebačenih normi" pripadaju sjećanjima i izblijedjeće kao i okus kafe iz nekog kabineta.