Kakav je to izbor ministara i svih drugih funkcionera po jedino nacionalnoj pripadnosti? Nije važno što je blesav, što je neobrazovan, što je nekulturan, samo ako je Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Uopšte se nikako ne obraća pažnja da li je političar stručan, je li pravdoljubiv, istinoljubiv, ima li barem trun morala.
Naganjaju se stranke oko ministarskih mjesta i njihovih zamjenika sa jedino validnim nacionalnim argumentom. Ima li išta apsurdnije, nego postaviti za ministra prometa i komunikacija ljekara dr Božu Ljubića? Šta on zna o gradnji puteva, o komunikacionom sistemu? Važno je da Safet Halilović pripada bošnjačkom narodu, a to što je ovaj ministar nezamjenjiv po svom neznanju, po svom neradu nikoga nije briga. Ima li Nikola Špirić mogućnosti da u Vijeće ministara BiH dođu i stručni ljudi, oni koji će biti radni i okrenuti ekonomskom napretku? Nema. I neće da ima.
Svi su okrenuti licitaciji stranačkih prvaka za mjesta u foteljama, a na drugoj strani mnoštvo radnika je nezadovoljno, neprestano se događaju štrajkovi. Državne ljude nije briga za sve te obustave rada, važno je da su se dočepali funkcija, pa se skrivaju iza zakonskih odredaba da vlast nije odgovorna što su radnici izbačeni na ulicu, što ne dobijaju plate godinama. Razni tajkuni i mućkaroši pokupovali su preduzeća jeftino certifikatima (a u RS vaučerima) i niko nije odgovoran što radnici ostaju bez posla i bez para.
A, radnici još nisu razumjeli da je ovo društvo u tranziciji, da radnička klasa više ne postoji, niko se za njih ne brine, neka se svako snalazi kako zna i umije. U Hrvatskoj od dolaska Tuđmana na vlast zabranjena je riječ radnik, nego se svi zaposlenici zovu djelatnici.
Pa tako su djelatnici u tvornici, kao i djelatnici u kanalizaciji. U bivšem sistemu svi su bili radnici, čak i radnici u kulturi, pa i radnici u politici. Sad se to naglavačke obrnulo, pa nema radnika nigdje, te stoga nema ni radničkih organizacija, ni radničkih prava.
Štrajkovi uglavnom nemaju nikakvu svrhu. Ponekad štrajkače posjeti neki ministar, obeća bolje prekosutra, a već je sutra zaboravio na njih. Ljudi koji su došli na čelo privatiziranih preduzeća u većini slučajeva otpuštaju radnike, jer je njegov jedini cilj profit. Danas vlada briga za proizvod, kako ga prodati, a ne za radnika koji je proizvođač. Ljudi nisu važni, važna je roba.
Kakvog smisla ima štrajk poljoprivrednika pred državnim parlamentom, koji već traje oko 560 dana? Poznato je da iza tog šatorskog naselja stoje Lijanovići, što ovi to osporavaju, a poljoprivrednici govore da štrajkuju bez novaca, što je takođe idiotska rabota toliko dana čučati pred parlamentom. A zašto vlast trpi ovu nakaradu pred svojim vratima? Zato što ih nije nimalo briga za poljoprivredu, a pogotovo za estetiku. Na ovo ruglo, na ovu ružnoću svi su navikli.
Naše sindikalne vođe uglavnom sarađuju s vlastima, kao bajagi nekad se njima suprotstave. Sindikati ništa suštinski nisu učinili, daju verbalnu podršku štrajkačima, a ništa se ne miče, nikakav boljitak obespravljeni radnici ne vide. Kako i koliko sindikati pomažu radnicima veoma je upitno.
Poznato je da privatnici svojim radnicima daju minimalne plate, na koje se obračunava porez i ostale obaveze. A onda se u kešu dodaje veći dio plate. Tako privatnici potkradaju državu, varaju penzijsko i socijalno osiguranje, a sve na štetu uposlenika, penzionera i zdravstvenih ustanova. Inspektori to teško mogu spriječiti. Ali, zašto sindikat ne krene u akciju suzbijanja ovih malverzacija? Zato što se svi boje privatnika, kako njegovi zaposlenici, pa i sindikati. Tako uglavnom profitiraju privatni vlasnici, dok su državni službenici zabavljeni nacionalnim razvrstavanjem.
Nezaposlenost nikako da se smanji, izlaze na ulicu novi radnici koji su ostali bez posla. Međutim, veliki broj uposlenika kod privatnika trpi vlasnikovu torturu. Posebno je to izraženo u ugostiteljstvu i u trgovini gdje radnici imaju produženi radni dan, često bez godišnjeg odmora, ne usuđuju se otići na bolovanje. Radije sve to trpe, nego da ostanu bez posla. A sve se dešava zato što niko o tim uposlenicima ne brine. Važno je da postoje propisi, a što ih se niko ne drži nema veze.
Radnička klasa više ne postoji. Ima samo klasa bogatih i onih drugih. Pa, zašto voditi računa o onima koji ne postoje?